MLADEN TARBUK ZA JUTARNJI 'Odvažio sam se postaviti Krležine Glembajeve u ambijentu Ljetnih igara'

Dosadašnjem intendantu Dubrovačkih ljetnih igara, dirigentu i skladatelju Mladenu Tarbuku upravo je istekao redovni dvogodišnji mandat.

No, kako bi se omogućilo nesmetano funkcioniranje festivala, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek imenovala ga je za v.d. intendanta do kraja ovogodišnjeg, 68. festivalskog izdanja. Uoči objavljivanja pretprograma Igara (koje će se tradicionalno upriličiti u Dubrovniku, 2. veljače, na početku Feste sv. Vlaha) maestro Tarbuk u razgovoru za Jutarnji list ekskluzivno otkriva neke repertoarne adute, poteškoće i nade ovoljetnog ambijentalnog umjetničkog carstva.

Imate li ambicija za još jedan redovni mandat?

- To je pitanje imenovanja. Pretpostavljam da ministrica Obuljen točno zna koga će imenovati za budućeg intendanta.

Prošle Igre vodili ste u kaotičnim prilikama izmjena loših poteza ministarskih administracija Andree Zlatar Violić i Zlatka Hasanbegovića. U takvim okolnostima nije jednostavno voditi ni kiosk s ljetnom bižuterijom a kamoli festival ovakvoga ranga?

- Ne znam što bih vam rekao na to, strašno ste u pravu, ha, ha, ha... Ovo je zapravo četvrti ministar kojeg sam promijenio, prvo kao ravnatelj glazbenog programa, a onda kao intendant Dubrovačkih ljetnih igara. Meni se čini da nama globalno nedostaje volje da se ovaj festival do kraja osmisli i postavi na noge. Stalno se pokušava udahnuti kontinuitet, ali se ne rješavaju osnovni problemi festivala. To nije problem samo vezan za Ministarstvo kulture nego i za Grad Dubrovnik. Nepostojanje festivalske dvorane, masovni turizam..., sve su to problemi koji tište i grad Dubrovnik i festival, ali se ne rješavaju.

Lanjski je budžet bio prilično skresan, za nekih 500.000 kuna. Kakvo je sad stanje?

- Još gore. Zbog ove situacije u Dubrovniku, nemam šanse sa sponzorima...

Kriza gradske vlasti ne ide vam na ruku?

- Nikako, za festival je to jako loše. Sad smo praktički ostali na sredstvima Ministarstva kulture, županije, od grada se nadamo barem dobiti sredstva na nivou prošle godine. Mi računamo otprilike na prošlogodišnja sredstva, s tim da će biti reducirana jer nećemo imati ni ona dva sponzora od prošle godine, to je bio jedan anonimni donator iz Dubrovnika i ruski magnat Viktor Vekselberg koji u ovim uvjetima više nije sklon pomagati Dubrovniku.

Vi sustavno upozoravate na važnost kreativne industrije. Ali se ona kod nas najčešće tretira kao žderač budžetskog novca.

- Da, mogli bismo sad dugo o tome razgovarati. To je po meni osnovna tema. Dubrovnik bi sasvim sigurno mogao biti meka kulturnog turizma, ali to nažalost nije slučaj. Ja bih doista volio da dobijemo onu turističku klijentelu koja pohodi Salzburg, Avignon, Lucerne... Mislim da bi ta publika, što se kvalitete naših programa tiče, sigurno mogla doći u Dubrovnik. Ali mnoge druge stvari morale bi drukčije funkcionirati, od vremena repertoarnog planiranja, vremena oglašavanja... Ovako je Dubrovnik često meka ne baš najkulturnijih turista.

S kojim timom radite ovogodišnje Igre? Je li došlo do promjena?

- Kako je program praktički bio gotov kad je ministrica Obuljen bila imenovana, smatrala je da ja sljedeće Igre mogu dovršiti sam, a moje pomoćnike, kojima je istekao mandat, razriješila je dužnosti.

Neće li vam to predstavljati problem?

- Neće. Kao intendant uvijek sam bio dovoljno posvećen i drugim umjetničkim profesijama, ne samo svojoj glazbenoj. Dakako, i kao operni dirigent povezan sam s glazbenom scenom, također sam pasionirani ljubitelj i pratitelj dramske umjetnosti. U konzultaciji s nekim autoritetima mislim da ću moći dovoljno zanimljiv program ponuditi javnosti.

Koje nam, dakle, adute pripremate?

- U glazbenom programu, uz niz kvalitetnih koncerata, istaknuo bih Handelovu operu “Orlando” u režiji mađarskog redatelja Janusza Sikore, koji je onaj isti Orlando kojeg obilaze turisti i dive mu se, a kako znamo bazira se na Ariostovom spjevu “Bijesni Orlando”. Handel je napravio operu koja se dotiče izbora između razuma i strasti. Opet jedna tema koja je danas jako aktualna, puno toga radimo nepromišljeno, bez da izbrojimo do deset. Što se dramskog programa tiče, bit će jako zanimljivo opet vidjeti Krležu, koji je često postavljan na Igrama, ali uglavnom s Legendama. Njegov kasniji građanski teatar ovdje praktički nije igran. Ja sam se odvažio i ponudio redatelju Zlatku Svibenu da postavi “Gospodu Glembajeve” i vjerujem da će u ambijentalnom teatru dobiti posve novu dimenziju. Zatim će Ivica Boban režirati tekst Hrvoja Ivankovića “Viktorija od neprijatelja”, u kojem je on dramaturški ispleo kontrapunkt između priče o Držićevom životu i dijelova njegovih drama, tekstova, pisama... Radi se o komadu koji na vrlo točan način locira Držića u vrijeme Dubrovačke republike.

Ivanković u sjajnoj knjizi “Držić na igrama” konstatira da je Držić svojevrstan fetiš Dubrovčana.

- Upravo tako. Jer, kao kod svakog fetiša, i ovdje postoji odnos ljubavi i mržnje. S jedne strane Držić je obožavan, ima svoj muzej, o njemu se pričaju legende, a s druge strane taj isti Držić je zbog svog jezika i mnogih drugih nepodopština bio prognan iz te Republike i umro je u progonstvu. Ivanković u svojoj drami upravo i priziva kakav je to osjećaj biti tako daleko od Grada u kojem si ponikao, gdje su u stvari i svi tvoji prijatelji i neprijatelji.

Ako dobijete redovni mandat, zapast će vas i velika obljetnica: 70. Igre. Imate li već sad u tom smislu neke snove?

- Imam snove, da! Ti snovi su bili i ove godine vrlo blizu ostvarenju. Ono što sanjam je velika glazbena scena u Dubrovniku, velika po težini naslova. Ove godine je trebala biti “Tosca” koju je otpuhao nažalost ovaj društveno-politički trenutak u Dubrovniku.

Tosca bi se “bacila” s Lovrijenca ili Minčete?

- “Tosca” je trebala biti na Lokrumu, bilo je sve dogovoreno. Jose Cura je trebao režirati i ja sam imao tu neugodnu zadaću da mu objasnim da ovaj projekt ne možemo postaviti. I kad bi tih 70 godina značilo i više novca, ja bih volio vidjeti i jedan od velikih svjetskih orkestara te neko od velikih svjetskih kazališta. Sjećamo se svi još velikih ruskih i engleskih ansambala koji su dolazili u Dubrovnik, pa da malo oćutimo slavne stare dane.