STIPAN TADIĆ Najveća mlađa zvijezda hrvatskog slikarstva
Pješačio je okolicom Zagreba. Hodao po graničnim naseljima, onima u kojima završavaju ZET-ove autobusne linije i razgledao gotovo cijelu granicu Zagreba. Sa sobom je nosio crtaći blok A3 formata i olovkom bilježio kadrove koji su mu se nametali ili upadali u oči. Iste skice zatim je u ateljeu preradio i doveo do gotovih ilustracija. Tako je nastalo novi ciklus slikara Stipana Tadića, možda jedne od najvećih zvijezda našeg likovnog neba, ilustracije “Motivi iz okolice”.
Trojica likova crvenih noseva stoje i sjede ispred dućana u Podsusedu i ispijaju pivo u atmosferi za koju bi u Zagrebu rekli da je “luzerska”, neki muškarac razgleda stare stvari na Hreliću, dok u pozadini lete galebovi iznad smetlišta, u Čučerju se starica zagledala u novu osmrtnicu na lokalnoj uličnoj oglasnoj ploči, dok u pozadini netko nudi piljenje drva, djevojčica koja drži igračku ponija čeka mamu na poslu u kladionici u Velikoj Gorici, to su neke od scena - motiva s ovih slika, koje kroničarski prikazuju dio svakodnevica tog područja Hrvatske. Većina kuća na ilustracijama nema pročelje, vide se cigla i žbuka, a one ljepše uglavnom su starije građevine.
Hiperrealizam se kao izraz koristi za slikarski prikaz, gotovo fotografski preslik. Iako to u smislu tehnike i stila nije ono što su Tadićeve ilustracije, taj izraz odlično kao sklop riječi odgovara jer njegova zagrebačka okolica nije uljepšana, nego iskrena - hiperrealna. Stipan Tadić je slikar i crtač, autor poznatih slika parafraze slike Otona Ivekovića “Dolazak Hrvata”, naslikao je portret zagrebačkog gradonačelnika Badića kao viteza na konju, monumentalnu sliku “Cijeli moj život” te oslikao vjerojatno najveći grafit u Hrvatskoj oko jednog trgovačkog centra na Vrbanima. Nakon toga posvetio se crtežu i stripu. No Stipan Tadić sada je oživio jedan gotovo zaboravljeni stil, ali na svoj način.
AUTNTIČNOST
- Naivu pokušavam oživjeti u sebi. Ona je više neki filozofski stav i pozicija, nego naiva kao naivno slikarstvo. To je pokušaj gledanja na stvari na dječji način, gledanje na stvari kao da ih vidite prvi put. Ja bih to što radim više nazvao vježbom naive nego čistom naivom - kaže Stipan Tadić, s kojim smo se susreli u njegovu životopisnom atelijeru u Zagrebu kod Gupčeve zvijezde.
Specifično za naivce je, kaže on, to što su oni “outsideri”, amateri, ali koji upravo zbog svoje izdvojenosti dobivaju na autentičnosti.
- Teško da mogu raditi istinsku naivu jer sam akademski obrazovan slikar. Ja sam više fan naive, i kao što netko voli gledati akcijske filmove, ja volim naivu iz cijelog svijeta - dodaje Tadić.
Vidi veliki kreativni potencijal u estetici našeg okruženja koje inače uzimamo zdravo za gotovo.
- Neki europski nezavisni filmovi pomogli su mi da promijenim način na koji gledam svoju okolicu. Namjera je bila doći do nečega što je neodvojivo i elementarno za moj rad, ali i za Zagreb, Hrvatsku, koja me okružuje. Isto tako, bilo mi je bitno da u novom ciklusu prezentiram malo “ozbiljniji” i ogoljeniji stil te krenem hrabrije u redukciju svih onih elemenata koje sam prethodno koristio za “uljepšavanje” svojih slika, i pokušam se posvetiti isključivo onom suštinskom. Motivi iz okolice možda su prva serija u kojoj sam htio prikazati, koliko sam mogao, surovu realnost, bez nekog uljepšavanja - objašnjava Stipan Tadić.
Po okolici Zagreba hodao je čitav listopad prošle godine te paralelno radio prve skice na lokaciji i u ateljeu. U tom razdoblju otišao je na 12 tura, na kojima je obišao oko 40 mjesta uz zagrebačku granicu. Od istoka prema jugoistoku obišao je Podsused, Rakitje, Ježdovec, Lučko, Rakov Potok, Horvate, Klinča Sela, Donju Zdenčinu, Donji i Gornji Stupnik, Ašpergere, Kupinečki Kraljevec. Na jugu je posjetio Hrvatski Leskovac, Demerje, Donji Dragonožec, Donje Trpuce, Lukavec, Odru, Malu Mlaku. Od jugoistoka prema istoku Turopolje, Rakitovec, Mraclin, Ščitarjevo, Sase, Ivanju Reku, Petruševec, Kozari putevi te od zapada prema sjeveru Sesvetski Kraljevec, Cerje, Šašinovec, Markovo Polje, Vugrovec Donji i Gornji, Goranec i Čučerje.
- Bilo mi je bitno crtati, a ne fotografirati na lokaciji. Kroz crtanje jače doživim mjesto na kojem jesam, potrebno je više vremena da se crtež odradi. Tada je i selekcija stroža, ali se nekako i emotivno stopim s motivom koji promatram. Na lokaciji je nastalo 200 crteža u tehnici olovke, kasnije sam ih u ateljeu kroz nove skice oblikovao u 30 finalnih ilustracija u gvašu - kaže Tadić.
MALA SOBA
Pitamo ga što ga je privuklo k predgrađu, da izađe iz grada u mjesta u okolici, te što je tamo otkrio.
- Ponekad mi se čini da okolica i predgrađe služe kao mjesta za odlaganje svega nepoželjnog u gradu. Grad je kao neka fasada, koju okolica većinom nema, ona se zapravo nalazi iza fasade. Jako me privlači njezina nepatvorenost. Također, okolica Zagreba vrlo je mirna i piktoralna, neiskorištena, prepuna kontrasta i kontradikcija te me nekako smiruje. Zbog tog mira uspio sam se posvetiti detaljima koje u velikom gradu ne bih uočio. Primjerice, starac koji čeka autobus na stanici išaranoj pogrdnim grafitima za mene predstavljaju cijeli jedan svijet. To sve mi je i savršen motiv za smjer u kojem se želim kretati u estetskom smislu - govori Stipan Tadić.
Prikazao je ono što ga je privlačilo, ono što je uočio. Tako je brusio svoju percepciju te istovremeno pokušavao napraviti kulturološki prikaz jednog dijela Hrvatske.
Ideja za ciklus došla mu je u Lučkom, gdje njegova obitelj ima jednu kuću u kojoj slika uglavnom ljeti. Atelje u kući njegove bake.
- Tamo slikam u jednoj maloj sobi od oko 10 kvadrata, smiješno mali prostor, ali u njemu sam radio i slike od tri metra. Nemam ni štafelaj, nego slike postavljam na stolice i kutije. Kuća je okružena velikim tvorničkim halama i reklamnim stupovima te se nalazi tik uz autocestu i naplatne kućice. U toj kući i kod bake sam se uvijek osjećao mirno, nekako najkreativnije, i tu je i nastala ova ideja, dok sam kao i svake godine sjedio ispred kuće i promatrao autocestu - priča Stipan Tadić.
No mladog slikara još je nešto potaklo na istraživanje stilova i motiva koji se manje koriste. Naime, propituje i poziciju hrvatskog autora na europskom tržištu, razmišlja o mogućem autentičnom hrvatskom stilu i slikarskoj estetici.
- Svjestan sam činjenice da se Hrvatska nalazi u krizi identiteta. Identiteti i tradicija se izumljuju i grade, time bi se netko trebao baviti, po mogućnosti iz kulturnog sektora. U slučaju da se nitko time ne bavi, osuđeni smo na identitet male konzervativne zemlje koja ima simpatične otoke. Potencijal u našem identitetu uvijek sam vidio u kombinaciji balkanskog, austrougarskog, malo turskog te dominantnog slavenskog i istočnoeuropskog - kaže Stipan Tadić.
Prije se u svome radu uglavnom pokušavao ugledati na klasične majstore iz Italije, Francuske i Velike Britanije, na najpoznatije slikare u povijesti, ali je ubrzo, kako kaže, shvatio da nema smisla biti još jedan Hrvat koji pokušava biti Britanac.
- Jedino što hrvatsko tržište može ponuditi europskom je autentičan hrvatski proizvod. Na polju umjetnosti do sada sam taj potencijal uočio jedino u hrvatskoj naivi, no ona se unutar naših krugova podcjenjuje i gotovo je iskorijenjena. Unutar zemlje više cijenimo umjetnost koja nalikuje zapadnim trendovima, a autentične stilove teško prihvaćamo. Odličan primjer za to je Matija Skurjeni - kaže Tadić.
ILUSTRACIJE
Matija Skurjeni bio je naivni slikar koji je živio na ulazu u Zaprešić, blizu željezničke pruge i tvornice Karbon, što je i jedan od prizora koji je Tadić preuzeo od njega za jednu od svojih ilustracija.
- Razlog zbog kojeg je Matija Skurjeni tako poseban umjetnik jest to što je sa svojim naivnim stilom slikao svoje snove. Navodno je svako jutro nakon ustajanja, još u mraku izradio skicu za potencijalnu sliku. Bio je toliko poseban da se pročuo čak do Andre Bretona u Pariz te se jedno vrijeme družio s grupom pariških nadrealista. Previđala mu se u Parizu velika karijera, ali se ipak na kraju odlučio vratiti u rodni grad - kaže Tadić.
No čista je slučajnost da izlaže uskoro upravo u njegovom muzeju. Nedugo nakon što je otkrio da postoji taj muzej u katalogu muzeja naivne umjetnosti, na jednom otvorenju pristupio mu je Ante Žaja, ravnatelj Muzeja Matija Skurjeni. Naravno, pristao je izlagati ondje jer je podudarnost jednostavno bila prevelika.
Osim naziva naiva, Stipan Tadić koristi i naziv folk umjetnost. Dobar primjer za to je “Mađarska rapsodija” Franza Liszta, koji je, kako kaže Stipan Tadić, u svoju profesionalnu skladateljsku formu uklopio elemente tradicionalne glazbe. Takvih primjera je gotovo beskonačno.
- Iz kombinacije narodne ili folk umjetnosti i profesionalne umjetnosti mogu nastati predivna dijela. To je i dugogodišnja praksa modernih umjetnika. Folk umjetnost je lišena subjekta, ona je objektivna. Narodna umjetnost je darežljiva, lišena ega i posjedovanja, jer često autori nisu potpisani. Kao narodne pjesme ili narodne priče kojima se ne zna podrijetlo, one se oblikuju generacijama i govore o univerzalnim vrijednostima - dodaje on.
Estetiku nacrtanih ambijenata iz bilježnice za skice započeo je Tadić prije nekoliko godina, kad je biciklom putovao po Europi. Prije više od godinu napravio je i seriju skica za akvarele tipičnih prolaznika s Jelačić placa, likova koje se gotovo svakodnevno sreće na ulicama Zagreba.
- Oduvijek sam nosio sa sobom sketchbook, crtao na putovanjima i nekako ga smatram osobnim dnevnikom. Znao sam da će prije ili kasnije nešto izaći iz toga. Stvar je kulminirala na putovanju s kolegom Bojanom Mrđenovićem na prošlogodišnjoj biciklističkoj turneji po Grčkoj, gdje sam počeo koristiti gvaš, odnosno boju. U toj neposrednoj komunikaciji s okolinom mnogo se toga spoznaje i otvara. Rad u ateljeu, s druge strane me koji put umara i u meni potiče manirizam. Htio sam u svoj umjetnički život unijeti život! - ističe Stipan Tadić.
U novom je ciklusu napravio jednu promjenu prema ranijem načinu bilježenja. Skice su nastale na cesti te su dorađene u atelijeru. Do sada je fotografirao pa onda slikao po fotografiji, sad više ulaže u fazu istraživanja.
- Prethodno doživjeti stvar i saživjeti se s njome kroz neposredno crtanje daje takav žar u čitavom stvaranju i ubuduće će mi biti teško tome odoljeti - kaže slikar.
Zanimalo nas je i je li prilikom obilaska okolice Zagreba razgovarao s ljudima, možda s nekim od likova na njegovim slikama.
IZVAN FOKUSA
- Rijetko tko od prikazanih likova je zaista viđen, oni su više kombinacija ljudi koje sam opažao. Ilustracije su zapravo kolaž svih mojih dojmova. Zanimljivo je bilo crtati tamo, ljudi bi mi prilazili, dobacivali nešto, jer ljudi su na selu pristupačniji. Prišla mi je, recimo, jedna žena iz Goraneca, jer je mislila da sam došao raditi nacrte za kanalizaciju koja tamo još ne postoji. Najbitnije kod tih krajeva je to koliko su oni zapostavljeni i izvan fokusa - kaže Tadić.
U ciklusu “Motivi iz okolice” nastala je i dugačka slika “Sljeme”, formata 290x140 cm, koja će biti jedina uljana slika na izložbi. Autor je Sljemenu odao zasluženu počast koju kroz slikarstvo dosad nije dobilo te ga je prikazao u svoj raskoši.
- Sljeme je najveća prirodna kvaliteta i ljepota Zagreba. Slika stoji na izložbi kao kontrast predgrađu, kao posveta prirodi i njezinoj ljepoti. Nastojao sam pristupiti tome istovremeno na klasičan i naivan način te uložio svu svoju snagu u formiranje nekog novog izričaja u uljanom mediju - rekao je Tadić.
Za njega je obilaženje okolice bilo vrlo plodno te će, kako kaže, nastaviti slično i dalje. Pokušat će nastaviti tempo slikanja impresija iz zagrebačke svakodnevice na manjim formatima te započeti proces njihova prenošenja na veće formate i ulje.