ANALIZA PROTEKLE GODINE Brexit u godini koja je tako dobro počela

Kao i svakog prosinca, skupina torijevskih zastupnika u parlamentu prošle godine, uoči Nove godine, organizirala je blagdanski party. Mjesto radnje toga puta bio je živahni pub u uvijek zanimljivom dijelu Londona Soho, čijom su se improviziranom pozornicom izmjenjivale pjevačice, govori i zdravice. Atmosfera je bila sjajna. Kako i ne bi; konzervativna stranka iste godine ostvarila je trijumf na parlamentarnim izborima riješivši se ne samo koalicijskog partnera liberalnih demokrata nego i ozbiljne opozicije.

 

Lažni članovi

Neki su išli toliko daleko da su tvrdili da se na tisuće torijevaca lažno učlanilo u laburističku stranku samo kako bi dali svoj glas Jeremyju Corbynu kojega je malo tko, bez obzira na politički spektar, doživljavao kao ozbiljnog kandidata za mjesto premijera. Ekonomija je cvjetala s dobro pozicioniranom funtom u odnosu na dolar i euro i povjerenjem investitora, što se očitovalo u cijenama nekretnina, potrošnji i općenito dinamičnoj atmosferi u zemlji. U prethodnim mjesecima sjevernoengleska pokrajina Yorkshire ostvarila je više novih radnih mjesta nego čitava Francuska, hvalio se jedan od zastupnika-domaćina. Ono što je titralo pod partijskom slogom i predblagdanskim veseljem i najsumnjičavijem oku bilo je teško prepoznati ispod površine. Već početkom siječnja polovica okupljenih opisane večeri jedva da će razgovarati. Ako su među torijevcima uvijek postojale podjele, one su s početkom godine referenduma počele dobivati stvarni oblik. Zastupnik David (ime je, na zahtjev sugovornika, promijenjeno) bio je među onima koji su odlučili formirati skupinu koja će podržavati Brexit. To nije bila lako donesena odluka, jer je podrazumijevala sukob s liderom stranke, premijerom Davidom Cameronom. “Cameron je dobar premijer, ali u odnosu s Bruxellesom je slab. Vrijeme je da se postavimo kao velesila, a ne kao podređeni član”, rekao je. Jedino što je nedostajalo Davidu i njegovim istomišljenicima bio je lider koji će ideji Brexita dati ozbiljnost i odmak od neuvjerljivih zastrašivanja Nigela Faragea. Već su siječnju Davida sam sve češće sretala u društvu Borisa Johnsona i njegovih najbližih suradnika. U veljači Boris Johnson, tada u odlasku s funkcije gradonačelnika Londona, objavio je svoju podršku napuštanju Europske unije. Brexit je dobio kariku koja je nedostajala - bitka je mogla početi. Zanimljivo je da je tek priklanjanjem Borisa Johnsona kampu “Leave” referendum počeo izazivati paniku u krugovima takozvanog in-kampa, onih koji su se zalagali za ostanak u EU.

 

Zabavni brexitovci

 Mjeseci koji su slijedili imali su tipična obilježja političke kampanje. “Ako biste sjedili u svom obiteljskom automobilu i punom brzinom jurili autocestom i mehaničar bi vam rekao da kočnice nisu ispravne i da curi benzin te vam savjetovao da ne ulazite u taj auto, slušali biste tog eksperta. Biste li riskirali živote svoje obitelji u neispravnom autu? Ne biste”, upozorio je britanski premijer. Ekonomski analitičari izlazili su u javnost sa svojim analizama propasti u slučaju izlaska iz Europske unije, vodeći novinari ponavljano su molili javnost da se urazumi. Ako je kamp “In” bio ozbiljniji i snažnijih argumenata, Borisovi brexitovci bili su zabavniji. Njihove poruke pobune protiv “birokrata iz Bruxellesa” i nacionalnog ponosa osobito su dobro odjekivale u britanskim provincijama i gotovo jednako dobro među radničkom klasom - ribarima, poljoprivrednicima, tvorničkim radnicima kao i među najvišim slojevima društva. Kako mi je jednom prilikom rekao mladi škotski aristokrat Nicholas Duffy, “što je nekoliko godina ekonomske krize u usporedbi s tisućljetnom demokracijom”?! Urbanoj srednjoj klasi Brexit se činio prije svega poput medijske lavine nedovoljno snažne da učini ikakvu stvarnu promjenu na njihove živote. U njihovim krugovima ionako nikome nije padalo na pamet svoj glas dati odlasku iz EU, tako da im se ta ideja činila malo mogućom.

U trenucima duboke iskrenosti niti Davidu se nije činila ostvarivom. Nekoliko dana prije referenduma, koji je obilježila tragična pogibija zastupnice u parlamentu iz redova laburista Jo Cox, žrtve nasilnika ekstremno desnih ideja, priznao mi je da je taktika zastrašivanja Cameronovih ljudi bila toliko snažna da sumnja da će se dovoljan broj Britanaca odvažiti na glas za Brexit. Niti vođa brexitovaca Boris Johnson nije polagao velike nade. Priča se da je te referendumske noći legao na počinak kasno, priznajući sam sebi poraz. No, kako pojašnjavaju njegovi bliski suradnici, nije ga doživljavao osobno. Računao je na to da će njegovo lice borca za samostalnu Britaniju dobro odjeknuti u postreferendumskom Westminsteru. Kako, poput nekih svojih kolega, nije bio dugotrajno niti fundamentalno usprotivljen Bruxellesu, njegovu odluku da podrži Brexit mnogi su doživjeli kao skupljanje poena za buduću utakmicu za premijersko mjesto.

 

Svijet se raspada

Jutro 24. 6. osvanulo je rano. Prikovani uz TV ekran s nevjericom smo slušali kako se raspada svijet. Britanci su glasali za izlazak. David Cameron podnio je ostavku. Financijsko tržište je divljalo. Do prve jutarnje kave više ništa nije bilo kao prije.

Sjećam se, bio je krasan ljetni dan. Emocije su bile neodređene, radost ili ljutnja tek će se formirati poslije podne kada će laburisti kriviti torijevce, torijevci laburiste, bogati siromašne, siromašni imigrante, imigranti nacionaliste. “Tako je to kad organiziraš referendum”, rekao mi je Alastair Campbell, istaknuti političar iz redova laburista, nekoć desna ruka Tonyja Blaira. “Stvari se promijene i dogodi se ono što nisi mogao predvidjeti u trenutku kada si ljudima obećao referendum. Čitava je stvar grozna, iz kampanje za odlazak izrečeno je toliko laži, da nikada u životu ništa slično nisam doživio. Ovaj glas pokazao je da smo samoopsjednuta zemlja koja misli unazad. Britanija u kojoj ja želim živjeti je zemlja koja gleda prema van i razmišlja unaprijed”, rekao je. Kada sam ga pitala je li razgovarao s Tonyjem Blairom, jednim od najentuzijastičnijih zagovornika Europske unije, rekao je: “Jesam, i on je naravno jednako zabrinut kao i svi mi”, rekao je.

U vrtu teniskog kluba Hurlingham toga poslijepodneva, samo nekoliko dana nakon referenduma, ni traga spomenutoj zabrinutosti. Zastupnik David s početka priče, u društvu prijatelja, pobjedonosno se šalio na svoj račun. Pitanje koje mu je postavljeno bilo je koje će ministarstvo odabrati. Sada kada je njegov šef Boris Johnson bio izgledni premijerski kandidat postreferendumske Britanije, s pravom mu se činilo da pripada skupini političke kreme Britanije. Atmosfera u najuglednijem teniskom klubu u zemlji bila je u znaku uzbuđenja. Lijep ljetni dan, obilje osvježavajućeg koktela Pimms i dobra utakmica kriketa išli su u prilog pobjedničkoj atmosferi. Kada je ušao u prostoriju Boris Johnson dočekan je gromoglasnim pljeskom. Ako je među stotinjak okupljenih toga dana i bilo nekoliko onih koji su glasali za ostanak u EU, oni to ničime nisu pokazivali. Druženje londonske elite u Hurlinghamu pokazalo je ono što će na neki način obilježiti 2016. - ankete ne znaju, baš kao niti stručnjaci. Demokracija je (ipak) u rukama demosa. Kada sam toga dana odlazila iz Hurlinghama, ostavila sam Davida i društvo u atmosferi slavlja. Idućeg jutra, po dogovoru, nazvala sam Davida kako bi mi dao intervju.

Nije odgovarao na poziv. Nije odgovarao na poruku. Šutnju će prekinuti senzacionalna vijest na BBC-u. Kao da podjele unutar stranke, grada, Britanije nisu bile dovoljne, podijelili su se, eto, i brexitovci. Odluka Michaela Govea, ministra pravosuđa i, uz Johnsona, najistaknutijeg predstavnika kampa “Leave”, da okrene leđa Borisu Johnsonu došla je kao iznenađenje svima, a osobito Johnsonu koji je o njoj obaviješten putem zakašnjele SMS poruke. Johnson je, naime, predao svoj mobilni telefon pomoćniku kako bi se koncentrirao na svoj govor kandidature. U međuvremenu, Gove je okupio dovoljan broj pristaša kojim bi ozbiljno ugrozio Johnsonovu pobjedu koja mu se do tada gotovo sa sigurnošću pripisivala. 1. srpnja, osam dana nakon referenduma, njegov prvi čovjek objavio je da se neće natjecati za mjesto premijera. Vijest je dočekana kao šok svima, a osobito Davidu i krugu Johnsonovih suradnika koje prethodno nije obavijestio o svojoj odluci. Osjećali su se prevarenima. Johnsonova odluka bila je rezultat straha da će mu bez Goveove podrške premijersko mjesto biti teško dostupno. Razlog zbog kojeg, unatoč svemu, nije želio riskirati, David pripisuje njegovoj sebičnosti i osobnoj agendi. Ako se javnosti tada činilo da je ozbiljna politička karijera Borisa Johnsona zapečaćena, pokazalo se da Johnson ipak zna što radi. Kada je Theresa May izabrana kao nova premijerka Ujedinjenog Kraljevstva, ponudila mu je mjesto ministra vanjskih poslova, što se pokazalo još jednim korakom prema njegovom fundamentalnom cilju s adresom 10 Downing Street. Odustati od utrke za premijera za njega osobno možda je ipak bila mudra odluka.

 

Bez poznatih lica

Kao i svake godine, početkom mjeseca na moju kućnu adresu stigla je pozivnica za Davidovu blagdansku zabavu. Ovoga puta slavilo se u njegovu domu sa senzacionalnim pogledom na zgradu parlamenta. Playlista božićnih pjesama, kanapei i gin&tonic, raznoliko društvo - svi sastojci za dobar tulum bili su tu. Jedino što je nedostajalo bila su poznata lica. Osim nekoliko Davidovih prijatelja iz djetinjstva, koji su stalni gosti na ovakvim okupljanjima, nitko od uobičajene skupine zastupnika u parlamentu te večeri nije se pridružilo Davidu u ispraćanju Stare godine. Borisu Johnsonu ni traga. Tijekom večeri pokazat će se da postoji nekoliko tabu tema, među kojima su se osobito odlučno nametnule Boris i Brexit. Najbolje politiku uopće ne spominjati, rekli su mi, što se pokazalo osobito zahtjevnim u prostoriji punoj političara, laburista i političkih novinara. Ranije toga dana, na zahtjev laburista, obavljen je interni parlamentarni glas za podršku referendumu koji je, unatoč svemu, pokazao da parlamentarci poštuju volju naroda, čak i ako su se inicijalno protivili ideji Brexita. Unatoč tom priznanju brexitovcima, činilo se da oduševljenje izostaje. Razjedinjeni, promatrali su kako se nacionalni entuzijazam topi pod razvodnjenom lokvom melankolije. Jedino što se činilo neupitnim je činjenica da pred Britancima stoji ogroman zadatak, možda najveći mirnodopski zadatak s kojim su se ikada suočili.

 

Crne prognoze

Na vidjelo je izašao tajni dokument koji je pokazao da vlada radi na 500 projekata koji se tiču Brexita i rizika koji donosi, zbog kojih bi mogla zaposliti čak 30.000 dodatnih djelatnika. “Brexit znači Brexit”, pokazalo se jedinim odlučnim stajalištem Therese May, no njegova implementacija još nije dobila opipljiv oblik. Nomen est omen, pokazalo se i u ovom slučaju, gdje bi se sve “moglo” dogoditi (glagol may u engleskom jeziku znači “moglo bi”). Članak 50 mogao bi se pokrenuti. Brexit bi mogao proći bezbolno. City bi se mogao održati kao financijsko središte Europe. Škotska bi mogla zatražiti novi referendum. “May” atmosfera obilježava i cjelokupnu atmosferu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Jasmine Birtles, ugledna ekonomska analitičarka i autorica, tvrdi da ne pamti neizvjesniju atmosferu u Britaniji: “Sve se dogovorilo, a ništa se nije dogodilo. Sve stoji i čeka da se materijalizira”, govori. Unatoč crnim prognozama, ekonomija se dobro održava, s porastom od 0,5% od referendumskog glasa. Najave milijuna Europljana koji će napustiti Britaniju nisu se ostvarile, štoviše migracija je u 2016. godini dostigla rekordni broj s čak 284.000 građana EU koji su doselili u Britaniju. “Osim pada vrijednosti funte, gotovo da nema opipljivih promjena. Jedino što je sigurno jest da nitko ne zna što će se dogoditi. Sveopći osjećaj je strah i nervoza. Nitko više niti ne želi govoriti o Brexitu jer se ustvari nema što reći osim praznih predikcija kojima ionako više nitko ne vjeruje”, govori Birtles. Zbog očite neizvjesnosti, godina koja je za nama neće se ispratiti u velikom stilu niti u Londonu, ako je suditi prema najavama Britanaca da će čak tri četvrtine građanstva ostati u svojim kućama. “Svi govore da je razlog to što jedva čekaju okrenuti leđa 2016. Ja ipak mislim da je veći problem od prošle godine neizvjesnosti, ono što bi Britancima mogla donijeti 2017.”, zabrinuta je Birtles.