ELLA DVORNIK Osjećam se kao djevica koja će izgubiti nevinost. Svi su rekli da boli, ali da nije tako strašno...

Subota je. Dok vi čitate je nedjelja, ali dok ja pišem je subota. Čekala sam zadnji čas da napišem ovu kolumnu jer se danas događa nešto što sam mislila da neću nikada napraviti. Nedavno su me pozvali kao govornika na ovogodišnji Ted x Zagreb. I, iskreno, odmah nakon primitka poziva sam se prestrašila. Užasava me činjenica da ću morati stajati ispred 200 ljudi i pričati. Strah me je. Svašta mi je prošlo kroz glavu. Od toga da ću pasti na pozornici, do toga da ću reći nešto krivo. Možda nitko neće shvatiti o čemu pričam. Nisam tip koji voli drugima govoriti o svojem “uspjehu” jer se ne smatram toliko uspješnom da bih drugima davala savjete. Iako znam da javni govor nije davanje savjeta, svakako može utjecati na nekoga tko gleda i za mene je to prevelika odgovornost. Dok ovo pišem, preostala su samo tri sata do tog trenutka. I evo, već se tresem. Svi valjda misle da mi je sasvim prirodno govoriti masama zato što sam neka vrste “javne osobe”.

Ali samo zato što imam 260.000 pratitelja ne znači da mi je ugodno svima njima nešto prezentirati. Ipak se s njima dopisujem preko ekrana i ako nešto pogriješim, mogu ispraviti. Kada pogriješim uživo, nema ispravljanja. I tog me najviše strah. Iako vjerujem u stvari koje govorim. Moj mozak ne funkcionira kao kod nekih drugih ljudi. Ja nisam promišljena i organizirana, meni se stvari jednostavno dogode. Pod pritiskom uspijem to savladati, ali često mi izleti neka kriva riječ ili kažem nešto što nema veze s onim o čemu pričam. Kroz glavu mi prođe milijun misli prije nego što izgovorim što mislim. Neki ljudi o svemu razmisle prije nego što kažu. Ja nisam takva. I ne znam da li je to vrlina ili mana, ali svakako može biti i pozitivno i negativno. Neki dan su mi svi dali podršku i rekli da vjeruju u mene, da ja to mogu, i prvi put u zadnjih par mjeseci sam pomislila da ne mogu. Riječi koje nikada ne izlaze iz mojih usta, progovorene su kroz strah jer ću biti izvan svoje sigurne zone. Izvan ekrana. Neću moći napisati neki inspirativni status, niti kolumnu, morat ću stajati tamo kao da čitam poeziju, i prvi put dokazati da ono što pišem mogu i izgovoriti. Ja jako volim pisati. Od pisanja zarađujem i imam osjećaj da se puno bolje mogu izraziti na papiru nego kroz riječi.

Govorim na jedan način, a na pišem na potpuno drugi način. Tu, u ovom tekstu, nema poštapalica i nema pauza “uuuummmm” i “aaaam”. Kad pričam, toga ima jako puno. I evo, čini mi se  da se u ovom tekstu već vidi koliku tremu imam. Nemam nekakav slijed, strukturu kolumne, samo povraćam po tipkovnici u nadi da će se stres smanjiti. Ne smanjuje se strah, ne smanjuje se stres. I ako se sjetim nekih lekcija iz svog dosadašnjeg života, jedino što mogu reći je da ovo mogu prebroditi samo tako da to učinim. I, iskreno, osjećam se kao djevica koja će izgubiti nevinost. Svi su rekli da boli, ali da nije tako strašno. Naravno da je meni uvijek bliži onaj bolniji dio, a ne onaj malo manje strašan. Kad se sve dogodi, osjećaš se glupo jer znaš da si mogao to bez pola problema riješiti, mislim na strah, ne na seks. Mnogo stvari sam započela tako i od straha sam odustala. Odustala sam od glazbe jer sam imala preveliku tremu. Steglo bi me u grlu, ne bih mogla pjevati i zaboravila bih i melodiju i tekst.

Nisam očito to toliko voljela niti željela da prebrodim taj strah. I moj tata i djed su imali tremu i mislim da je to imalo veliki utjecaj i na njihove “poroke”. Poroci su im dopustili da oni istinski umjetnici bez treme izađu van. Zato što im je stalo, bilo ih je strah. Gledala sam svog tatu puno puta prije koncerta. Uvijek bi izašao pun samopouzdanja, iako znam koliko se tresao prije samog izlaska. Mislim da je i on shvatio da ako izađe prestrašen, da je previše ranjiv, pa je izašao van kao alfa i ljudi bi se opustili. Nemam baš iskustva u ovakvim stvarima, ali me spuste na zemlju često, podsjete me da sam i dalje čovjek i da imam strahove. I znam da ako želim uspjeti u stvarima koje radim, da će ovo postati neizbježan dio mojeg života. Neki su mi pak rekli da je moja dužnost da pristanem na ovakve stvari jer se od mene to očekuje. Kad sam započela svoj Facebook page, nisam znala da ću jednog dana morati pričati o tom putovanju. I možda bolje da nisam znala, jer da jesam, vjerojatno bih odustala od svega.

Strah je jedina stvar kojom sami sebe ograničavamo. Strah od morala, od smrti, od neuspjeha, od rata, od svađa… ne započinjemo stvari jer nas je strah. I koliko god on bio loš, ako ništa daje nam slobodu da odlučimo. I mislim da jedino u strahu možemo ili se razočarati ili oduševiti. Onoga trenutka kad nas uhvati strah, a uspijemo ga prebroditi, samo se dobre stvari mogu dogoditi. Moramo samopouzdano ući u krevet koji smo napravili jer sam uvjerena da nas s druge strane straha čekaju lijepe stvari.