Što će se dogoditi ako se dr. Božo Petrov ipak kandidira za šefa države?

Netom objavljena fotografija prvog supruga, muža hrvatske predsjednice, za konferencijskim stolom na službenim razgovorima hrvatske službene delegacije s azerbajdžanskom delegacijom koju vodi Ilhan Alijev, predsjednik te bogate centralnoazijske zemlje, izazvala je blagu indignaciju. Javnost se uzbunila – u kakvoj je tu funkciji Jakov? On nije državni dužnosnik. Trebao bi se baviti nekim karitativnim aktivnostima.

 Iza tog jeftinog medijskog spina krije se pravo pitanje: što je Kolinda Grabar-Kitarović radila u Azerbajdžanu na čelu izaslanstva što razmatra perspektivu bilateralne ekonomske suradnje? Kao da nemamo vladu, a u vladi barem dva diplomata, od kojih je jedan predsjednik te vlade, a drugi ministar vanjskih poslova, dok je za privredu zadužena - Martina Dalić.

 “Azerbajdžan jako drži do susreta na najvišem nivou”, mogli smo pročitati u priopćenjima, što je sugestija da je posjet profiliran kao ustupak Alijevu, predsjedniku-autokratu kojemu se ne da natezati s tamo nekakvim običnim premijerima. Zaista, Alijev je kod kuće Bog i batina – naslijedio je oca, Gajdara (Haydara), zadnjeg šefa KGB-u u Gorbačovljevom Politbirou. Kad je propao Sovjetski Savez, Gajdar je ostao bez posla, na cesti, u teškoj provinciji zabačenog Bakua. Stanovao je kod sina Ilhana u njegovom socijalističkom dvosobnom stanu. No, Gajdar je bio genij real-politike, azijski Tito, a u njegovoj zemlji, gdje se uspeo na vlast i pretvorio je u nasljednu, sad ima isto toliko demokracije koliko je bilo i u Titovoj.

 Azerbajdžan je prisutan i u našoj regiji. Od ključne je važnosti za Europu, kao pivotalna zemlja u energetskoj politici na Mediteranu. Oko plinovoda “Nabucco” koji bi vodio iz Bakua kroz Tursku preko Balkana, povelo se nekoliko pravih, “vrućih” ratova u Gruziji, i nekoliko “hladnih”, obavještajnih, jer Rusiji to ne konvenira.

Hrvatska u Azerbajdžanu nema ambasadu, nego privremeni ured, što puno govori o sposobnostima i dijapazonu interesa prošle ministrice vanjskih poslova. No, neoficijelni hrvatski predstavnik u Bakuu bio je ionako Stipe Mesić, koji je tamo često putovao. Ali, sad je možda došao trenutak da se sav taj diplomatski turizam stavi u mirovanje, bez obzira na očekivanja lokalnih diktatora oko reprezentacije na bilateralnim susretima. Uostalom, premijer i ministri hrvatske vlade jedini su nadležni za ekonomska pitanja, a sve drugo su samo lijepe riječi koje nikoga ne obvezuju. To se najbolje vidjelo kad je bivši predsjednik Josipović napunio avion raznim likovima i pošao katarskom emiru da sklope fabulozne poslove. I što je od svega toga bilo? Ništa, naravno.

Tko zna prilike u ovom našem malom gradu, svjestan je da je diplomatski aktivizam na Pantovčaku posljedica rada dr. Mate Granića, lobista i predsjednika lobističkog udruženja. Budući da je Milanovićeva vlada imala status gubavca na svjetskoj diplomatskoj sceni, predsjednica je nastojala supstituirati i ispraviti promašaje svojom diplomatskom inicijativom. Pokušavala je zakrpiti odnose i sa susjedima i s europskim centralama. Pritom se u njezinu agendu, prirodno, uselila i ona američka, strateška, koja forsira stvaranje “uspravnice”, čvršćeg postiranja višegradskih zemalja “prve linije” u suočavanju s Rusijom koja divlja po Ukrajini.

No, sad je to razdoblje iza nas, a ovaj posjet Azerbajdžanu “na najvišem nivou” radi “jačanja ekonomske suradnje”, okašnjela je improvizacija, koja upućuje na dr. Matu koji se neće zaustaviti, dok mu to netko ne zapovijedi. Poslije toga doći će do predsjedničina povlačenja u uže okvire njezinih ustavnih nadležnosti, jer ona nije ni nerazumna ni bolesno preambiciozna.

 Ipak, osim te prenapuhane vanjskopolitičke agende i drugi su sektori na Pantovčaku iskazali veliku samoinicijativnost, možda dobrodošlu u doba neravnopravne političke borbe za vlast, dok je Milanović pokušavao upotrijebiti sud, policiju i porezne organe za svoje političke operacije. No, pošto je legitimna vlada naposljetku formirana, više nema potrebe za takvim aktivizmom. To je ionako bilo na samom rubu predsjedničkih ingerencija. Protivi se ako ne slovu, a ono duhu ustavne podjele ovlasti.

 Da se vlast “dekontaminira” i “parlamentarizira”, treba prvo ukinuti stalni komitet Vijeća za nacionalnu sigurnost. Riječ je o “koordinaciji” službi sigurnosti, tijelu u koje svoje predstavnike delegiraju predsjednica, vlada i predsjednik Parlamenta. Takvo “amalgamiranje” različitih vidova vlasti neustavno je i protivno temeljnim načelima demokracije. Različite grane parlamentarne i predsjedničke vlasti i postoje da jedne druge kontroliraju i balansiraju, a ne da udružene stave pod kontrolu državu i narod. Obavještajni “czar” može postojati samo u predsjedničkom sustavu, jer ga imenuje suveren, predsjednik, dok je u hrvatskom parlamentarizmu europskog tipa ta institucija nakaradni ostatak Tuđmanove poludiktature. Trebalo je osnovati ministarstvo domovinske sigurnosti i onda bi hijerarhija bila posve razvidna. Ukratko, predsjednica nema što tražiti u nadzoru obavještajnih poslova.

Vrlo je slična situacija s MORH-om. Ona je vrhovni zapovjednik, samo ceremonijalno, a ne operativno. Pogotovo ne bi smjela upravljati resorom preko Glavnog stožera koji sama kadrovira. MORH-om moraju upravljati i zapovijedati vlada i ministar obrane. Zašto je to važno? Vojne liferacije oduvijek su bile premrežene korupcijskim, lako dokazivim pogodovanjima i dilovima. Lako dokazivim u logici, ali ne na hrvatskom sudu. Sve su afere zamrle, a optuženi - oslobođeni. Jedino su otpušteni ili udaljeni oni koji su korupcijske aranžmane otkrili. Kanali, a dijelom i ljudi koji su morhovsku logistiku vodili pod generalom Zagorcem i sad su na svojim mjestima. Ministri se mijenjaju, a shema je ista. Taj sustav treba razbiti i podvrgnuti skrupuloznoj parlamentarnoj kontroli - možda će Most imati za to sluha, ako novi Plenkovićev ministar odluči pustiti stvari da idu kako su išle do sada. Da se razbije taj neprirodni sustav, nužno je da se predsjednica distancira od obrambenih poslova, ministar preuzme MORH, a načelnik Glavnog stožera ode onamo gdje pripada, figurativno - u kasarnu.

 Najosjetljivije je pitanje - predsjednički utjecaj na unutarnju i stranačku politiku. Jasno je da Plenković neće tolerirati DVA centra moći u svojoj stranci. Desna frakcija moći će slobodno desničariti ne bude li pokušavala preko medija rušiti vladu ili se, ne daj Bože, uhvati za neku lijanu na Pantovčaku. Oko stranačkih stvari može izbiti pravi fajt, koji će predsjednica, uđe li u njega, izgledno izgubiti. Već sad bitno zaostaje u popularnosti za premijerom. Za šest mjeseci bit će na polovici mandata – dominirat će lokalni izbori na kojima ne igra nikakvu ulogu. U prvoj polovici mandata definiraš svoju agendu koja će biti tvoja ”ostavština”, legacy, ono za što se boriš u drugoj polovici mandata. Što će, dakle, biti njezina ostavština? Što će moći pokazati kad kucne sudbonosni sahat, otvore se vratašca i ukaže simpatično, čisto lice mladog narodnjačkog prozelita dr. Petrova koji je, recimo, ipak odlučio postati predsjednik Republike? U kampanji, prvo će je svi podsjetiti na obećanje da će napustiti regalni Pantovčak. Dr. Petrov, razumije se, za rezidenciju će poput Majke Tereze odabrati pasju kućicu ili neki sličan skromni smještaj.

Što bi pak mogla poduzeti Kolinda Grabar-Kitarović, ne znam jer nisam o tome razmišljao. Ali, jedno znam unaprijed – poticanje bilateralne ekonomske suradnje s Ilhanom Alijevim nije ključ za uspjeh na hrvatskim predsjedničkim izborima.