Ukidanjem ovrhe nad stanovima ukinut će se samo - krediti

Marketinški stručnjaci i dalje nas hoće uvjeriti kako sto puta ponovljena laž na koncu može postati istina, no čak i ako je tomu tako, isti princip ne vrijedi i za ideje. Glupa ideja, koliko god varijacija doživjela, i dalje će ostati glupa. A jedna baš takva svoju najnoviju reinkarnaciju doživjela je u izbornom programu Hrvatske demokratske zajednice, koja je tako biračima obećala da će - ako dođe na vlast - ukinuti mogućnost ovrhe nad jedinom nekretninom. Iako HDZ tu nije naveo previše detalja, evidentno je da se radi o ideji koja već nekoliko godina egzistira na domaćoj političkoj sceni, a čiji su lučonoše bili predstavnici pojedinih minornih stranaka, Udruge Franak i - u konačnici Živog zida. Kako je broj nelikvidnih građana opterećenih velikim dugovima rastao, a Vlada bila nesposobna da nađe rješenje problema podivljalih stambenih kredita denominiranih u švicarskom franku, cijela priča dobila je potencijal, pa se u cijelu priču uključio i bivši predsjednik Ivo Josipović - slučajno ili ne profesor pravnih znanosti - i u svojoj kampanji za drugi mandat također počeo predlagati spomenuti model ograničavanja vlasničkih prava i suspenzije dužničko-vjerovničkih obveznih odnosa.

Josipoviću ni to nije pomoglo, no ideja ga je nadživjela, da bi sad svoju punu afirmaciju doživjela u službenom programu jedne od stožernih nacionalnih stranaka. Već i ta činjenica mogla bi se tumačiti kao velika pobjeda Živog zida, no u cijeloj priči zapravo je puno fascinantnija lakoća kojom velike stranke - u ovom slučaju HDZ - preuzimaju čak i najekscentričnije ideje i stavove, samo kad ocijene da bi im one mogle donijeti određenu političku korist. A u ovom slučaju jasno je da se radi o ekscentričnoj ideji. Zabrana ovrha jedine nekretnine efektivno bi značila da takve nekretnine više ne bi mogle služiti kao jamstvo u bilo kakvom financijskom aranžmanu. Pojednostavljeno rečeno, zamislite mladu obitelj koja želi kreditom kupiti svoj prvi stan. Kako taj stan ne bi mogao služiti za jamstvo banci - jer ga banka i u slučaju neplaćanja kredita ne bi mogla preuzeti - jamstvo bi morala biti neka druga nekretnina usporedive vrijednosti - ali ni ta ne bi smjela biti jedina.

Ne ulazeći čak u teško shvatljiv model primjene te odredbe na već postojeće ugovorne obveze, nejasna je i njegova socijalna korist. Zamislite dužnika koji zbog neke okolnosti više ne može plaćati kredit za stan, pa iako i dalje živi u njemu, dug mu se gomila, računi su mu blokirani i trajno je isključen iz gospodarskog života, osuđen na životarenje, socijalne transfere i sivu ekonomiju. Svakome razumnom jasno je da je zadržavanje nekretnine u takvim uvjetima poprilično besmisleno, odnosno puno manje smisleno nego što bi primjerice bio neki mehanizam koji bi dužniku omogućio da se na brz i jednostavan način riješi i imovine i dugova, pa bez opterećenja krene u novi ciklus stvaranja. Ipak, za nešto takvo - poput američkog modela gdje se prepuštanjem nekretnine dužnik rješava i cjelokupnog duga - u Hrvatskoj se nitko ne zalaže, što je vjerojatno posljedica poprilično iskrivljenog shvaćanja ustavnog prava "nepovredivosti doma", koje se prilikom ovršnih deložacija zadnjih godina u Hrvatskoj često citira. Nema nikakve sumnje da je "krov nad glavom svakog građanina" civilizacijski standard od kojeg naše društvo nikada i ni pod kojim uvjetima ne smije odustati, no pravo na dom ne znači i "pravo na vlasništvo nad nekretninom".

Postoji cijeli niz načina na koji država može pomoći onima koji su suočeni s ovrhom nekretnine u kojoj žive - bilo omogućavanjem alternativnog smještaja u nekoj od brojnih nekretnina u vlasništvu države, bilo subvencioniranjem troška najma u privatnom smještaju. Cijeli nekretninski balon iz druge polovice prošlog desetljeća - koji je konzekventno i doveo do sistemskih problema velikog broja građana da otplaćuju svoje kredite i gube nekretnine - napuhao se nakon što je tadašnja Sanaderova Vlada odlučila odustati od ranijeg vrlo uspješnog projekta državne poticane stanogradnje koja je služila kao određeni cjenovni korektiv na tržištu. Mogućih i legitimnih politika za pomoć dužnicima ima mnogo, no niti jedna od njih ne obuhvaća čarobna "instant" rješenja niti je pravično da se jednoj društvenoj skupini - dužnicima - pomaže kroz derogaciju osnovnih prava druge - vjerovnika. Činjenica da HDZ upravo takvu mjeru ima u svom programu znači da ili ne razumiju njezine krajnje učinke ili svjesno iznose obećanja koja znaju da će prekršiti. I jedno i drugo dosta je loša referenca za nekoga tko aspirira na to da vodi državu.