REPORTAŽA IZ TURSKE REPUBLIKE SJEVERNI CIPAR Ujedinjenje nikada nije bio realnije

Ahmet Aşir nikada neće zaboraviti ljeto 1974. godine. 14. kolovoza bio je u Gazimağusi, potpuno nesvjestan da se desetak kilometara dalje njegov život zauvijek, nepovratno mijenja i da će upravo on, tada tek 18-godišnjak, o onome što ‘propušta’ u poznijoj dobi napisati knjigu.

Njegov boravak u gradu - danas, u reklamama, ‘enigmatičnoj mediteranskoj luci’, nekad mjestu gdje su se francuski križari krunili za jeruzalemske kraljeve - jedini je razlog zašto je Ahmet živ. Ostalih 40 članova njegove obitelji, uključujući braću nije. Svi su skončali tog kobnog dana u Murataği. I fotografije njegove majke danas vise na zidu bivše škole, sada muzeja, uz slike ostalih koji su ubijeni tog ljeta. Slika je na zidu, a kosti u obližnjim masovnim grobnicama. Mladi i stari tamo su bili bačeni zajedno. Najmlađa žrtva bila je beba od tek 16 dana.

Ahmet živi na turskom Cipru, službeno Turskoj Republici Sjeverni Cipar (TRNC). Oni koji su pobili njegovu obitelj, govori nam Ahmet, žive na južnoj, grčkoj strani otoka. I njegova je priča, kao i svih drugih žitelja podijeljenog Cipra, inače trećeg najvećeg otoka na Mediteranu te, ironično, rodnog mjesta grčke božice ljubavi i ljepote Afrodite, priča o “nama i njima”, grčkim i turskim Cipranima koji su se međusobno povrijedili na načine koje je, čini se, nemoguće oprostiti.

U sjeni puča

Stojimo uz Ahmeta, kraj jedne od tamošnjih grobnica. Nas 15-ak novinara iz cijelog svijeta, pozvani na proslavu 42. obljetnice Dana mira i slobode. Ovogodišnje obilježavanje 20. srpnja, dana kada je Turska prije 42 godine - pet dana nakon pokušaja puča kojim je otok trebao biti pripojen Grčkoj - vojno intervenirala na Cipru, protekla je u tišem tonu zbog neobičnog spleta okolnosti – neuspjelog pokušaja vojnog puča u Turskoj 15. srpnja ove godine, u trenutku kad su na sjevernom Cipru trajale završne pripreme za proslavu i vojni mimohod.

- Mi, kada govorimo o 20. srpnja, uvijek se referiramo na 15. srpnja. Sada imamo dva 15. srpnja o kojima možemo pričati - reći će nešto kasnije tijekom našeg posjeta Mustafa Akıncı, predsjednik TRNC-a, nakon što je nekoliko sekundi prije osudio pokušaj puča na kopnu i poručio kako je ‘demokracija jedini izlaz’.

Dok stojimo kod grobnice, sunce neumoljivo prži. Temperatura debelo premašuje 40 stupnjeva. ‘Ide i do 50’, govore nam, kao da nas žele utješiti. Okružuje nas prašnjav, u smeđe obojan krajolik, sada preko ljeta suh i surov. Jedino mi stojimo kraj grobnice. Na ciparskom se suncu, činilo se, tog popodneva uspavala čak i prošlost - onako samodostatna, neumoljiva i teška, kao i sve priče o podjeli. No, netrpeljivost, nepovjerenje i etnički nacionalizam, glavni demoni dviju već jako dugo sukobljenih zajednica, uvijek su budni.

Nastavili su se i nakon što je Cipar dobio neovisnost od Velike Britanije 1960. godine. Postkolonijalistička, zajednička država turskih i grčkih Ciprana pokazala se iznimno krhkom. Godine 1964. UN je na Cipar poslao svoje mirovnjake. Zatim, 10 godina kasnije, u srpnju 1974. kulminacija. Prvo je, 15. srpnja, došlo do pokušaja puča i pokušaja pripojenja Cipra Grčkoj, a zatim je pet dana kasnije, 20. srpnja, uslijedila turska vojna intervencija kojom je došlo do podjele otoka na dva dijela - turski (37 posto površine Cipra) i grčki. Na turskom, sjevernom dijelu otoka, do danas će ostati između 25 i 40 tisuća turskih vojnika.

 

Krvna zrnca grupirat će se sukladno liniji razgraničenja iz 1964. godine, kojom i danas patroliraju UN-ovi mirovnjaci. Na otoku ih ima oko pet tisuća. Ako se u obzir uzmu i turske snage, otok postaje jednim od najmilitariziranijih na svijetu. Ili, kako će se hvaliti naši domaćini, jedan od najsigurnijih.

- Vidite znakove podjele, no ne možete vidjeti znakove nasilja i na neki smo način blagoslovljeni jer ga već jako dugo nismo vidjeli - govori nam prof. dr. Ahmet Sözen, predsjednik odsjeka za političke znanosti i međunarodne odnose na Eastern Mediterranean Universityju, koji je sudjelovao u pregovaračkom procesu o ujedinjenju otoka, beskonačnim, neuspješnim razgovorima i nadmudrivanjima koja traju već desetljećima.

Podijeljeni grad

Zbog tih dviju činjenica - dugotrajne prisutnosti UN-ovih mirovnjaka i nikad kraju privrednih pregovora o ujedinjenju otoka - već se zbijaju i šale. Cipar je, govori se, raj za diplomate, ali i UN-ove mirovnjake. “Želite li ovo, sunčanje na ciparskim plažama, ili biti u Iraku?”

Doista, tzv. Zelena linija, crta razgraničenja koja otok dijeli na dva dijela, tog je dana, kad smo je posjetili u Nikoziji, jedinom podijeljenom glavnom gradu na svijetu, također bila uspavana. Iznimno uska, širine oko 20 metara, potpuno je pusta. Na obližnjem proširenju usamljena stoji UN-ova visoka stražarnica. Malo dalje od nas dva čovjeka hodaju prema grčkom dijelu, jednom od graničnih prijelaza koji su otvoreni 2003., a onda se odjednom pojavljuje UN-ovo bijelo vozilo, vozi do stražarnice, okreće se, polako vozi pokraj nas i nestaje iza ugla. Mala grčka zastava vijori se na suprotnoj strani linije, u dvorištu nečije privatne kuće.

Slika je to neugodnog, ali trenutno mirnog statusa quo - možda je ‘nenasilno nerješenje’ mnogo ugodnije od ‘ambicioznog mira’, skoka u nepoznato koji bi, unatoč blagodatima, tražio stalne kompromise.

Ironično, od samog početka mirovnih pregovora o ujedinjenju Cipra, uvijek se priča o jednom te istom rješenju konflikta.

- Temelj za sve pregovore datira još iz 1977. i 1979. kada su se tadašnji lideri dogovorili oko temelja koji bi trebali biti rješenje problema. Riječ je o federalnoj državi u smislu dvije teritorijalne zone, od kojih svaka zajednica upravlja svojom, i dvije etničke zajednice koje dijele vlast - objašnjava Sözen.

Pregovori na temelju tih parametara, federalnoj bizonalnoj državi dviju etničkih, politički jednakopravnih zajednica, traju, s prekidima, još od kraja 1960-ih. Najozbiljnije su se približili uspjehu 2004. godine.

- Na početku 2000. bilo je nekoliko faktora koji su povoljno utjecali na pronalazak rješenja. Jedno je bilo članstvo u EU, a drugo hoće li Turska početi pregovore o pristupanju EU. To je bilo pogonsko gorivo da se pronađe brzo rješenje za problem Cipra - tvrdi profesor.

Nakon dvije godine rada rodio se tzv. Annanov plan, kojeg su sukobljene zajednice trebale potvrditi na simultanim referendumima. Sve je propalo u samom finalu. Turski Ciprani rekli su ‘da’, prihvatili su ga sa 65 posto glasova, no grčki je dio Cipra, sa 75 posto, rekao ‘ne’. Uslijedile su četiri godine ‘pauze’, a zatim novi pregovori. No, sav učinjen napredak opet nije bio dovoljan.

- Nažalost, koncept vremena u ovom dijelu svijeta jako je čudan. Ne volimo osjećaj sputanosti, pritiska, stvari se shvaćaju ležerno, opušteno. Nitko se ne ubija, pa čemu žurba. Stvari su se počele razvlačiti i onda se dogodila uobičajena zamka na Cipru, koja se zove izborno vrijeme, ili na jednog ili drugoj strani, ili u Grčkoj ili u Turskoj... Uđete u izbornu sezonu i nitko ne želi raditi ustupke - tvrdi Sözen.

Upravo iz tog razloga, dodaje, sada se nalazimo u ključnom trenutku.

Nova runda

Najnovija runda pregovora počela je prošle godine. Idući izbori, za predsjednika grčkog dijela Cipra, zakazani su tek za veljaču 2018. Dakle, jedina šansa za uspjeh ove runde pregovora je, smatra Sözen, da se dogovor postigne najkasnije do veljače ili ožujka 2017. godine. “Ako ne uspijemo nešto postići do tada”, govori, “zaboravite”. “Grčka strana će tada ući u izbornu sezonu i nijedan lider ne želi da ga se vidi kako daje ustupke”, dodaje. No, koliko su uopće šanse za postizanje dogovora?

- Teoretski je moguće, no pošto sam Cipranin i dio pregovara toliko godina te poznavajući tradiciju i opušteni mediteranski stil, mislim da je to vrlo nevjerojatno osim ako neće biti neke motivacije izvana, ili da se dvojica lidera toliko energiziraju da naprave pritisak da se to i učini - objašnjava Sözen. Ako se stvar ne finalizira do tada, zloslutno dodaje, velika je šansa da će vanjski događaji rezultirati suspenzijom pregovora kao što se već događalo u prošlosti. Neka vrsta deja vua, dodaje.

No, što uopće misle posvađani Ciprani? Istraživanja, provedena na 1000 ispitanika i s jedne i s druge strane, pokazuju da je federacija dviju zajednica na dva teritorija opcija koja je prihvatljiva i jedinima i drugima. Naravno, to im nije prvi izbor. Za grčke Ciprane prvi je izbor jedinstvena država, dakle jedan čovjek jedan glas. Federacija je na drugom mjestu. Turskom Cipru je prva opcija dvije odvojene, međunarodno priznate države. Na drugom je mjestu opet federacija. Dakle, rješenje koje će obje strane učiniti “malo nesretnima”.

Da se referendum održava sutra, 24 posto turskih Ciprana pristalo bi na bilo koje rješenje, dok bi 31 posto grčkih Ciprana odbilo baš sve opcije. Većina njih, 43 posto turskih Ciprana i 35 posto grčkih Ciprana, nalaze se u sredini - nešto što bi se, s pravim vodstvom i ‘načinom prodaje’ rješenja, uvjeren je Sözen, moglo pretvoriti u mnogo pozitivniju sliku. Najbitnije od svega, čak 68 posto grčkih Ciprana i 65 posto turskih Ciprana želi da se konflikt riješi. Druga je stvar što 65 posto grčkih Ciprana i 69 posto turskih ne vjeruje da će se i riješiti.

 

Na nekoj drugoj razini, onoj diplomacije, optimizam je na vrhuncu, barem što se tiče ove posljednje, najnovije runde pregovora. Razlog je taj da su lideri dviju zajednica konačno na istoj ‘valnoj duljini’. Mustafa Akinci, predsjednik TRNC-a i Nicos Anastasiades, predsjednik grčkog djela, odnosno međunarodno priznate Republike Cipar, potječu iz istog grada, praktički su iste generacije (razliku među njima je samo 15 mjeseci) i obojica su podržala Annanov plan.

Zasad je dvojac postavio niz presedana prijateljskim gestama. Navodno je velik napredak postignut i na nekoliko pregovaračkih područja - podjeli izvršne vlasti, uređenju zakonodavnih i pravosudnih institucija i političkoj jednakosti dviju zajednica (stavka koja je iznimno bitna za malobrojniji sjever koji se boji da će biti nadjačan). Došlo je do napretka i na području kompliciranog povratka vlasništva (Turci Grcima i obrnuto), a počelo se razgovarati i o “teritorijalnim prilagodbama” (navodno je prešutno dogovoreno da će sjever dati jugu dio teritorija u zamjenu za političku jednakost), dok bi se iznimno komplicirano pitanje sigurnosti rješavalo u zadnjoj fazi pregovora.

Da pregovori uspiju i konačno dođe do ujedinjenja otoka, bila bi to iznimno velika stvar i u ekonomskom pogledu, pogotovo iz perspektive samoproglašenog sjevernog Cipra kojem su vezane ruke. Teško je poslovati ako si nepriznat od svih, daju nam do znanja u tamošnjoj gospodarskoj komori.

TRNC-u kao takvom ne preostaje ništa drugo nego uslužne djelatnosti, prvenstveno turizam, koje im donose 70 posto prihoda, a u novije vrijeme i sektor visokog obrazovanja (14 sveučilišta na kojima studira oko 80.000 stranih studenata). Tu su i kazina, njih 38, kao džoker iz rukava jer ih nema ni na grčkom dijelu, a ni u Turskoj, o kojoj TRNC ostaje iznimno ovisan kao o jedinoj državi na svijetu koja ga je priznala. Kad bi došlo do ujedinjena s grčkim dijelom otoka, odnosno Republikom Cipar, koja je članica Europske unije od 2004. godine, sve bi bilo lakše.

To dokazuju i brojke. Početkom 2000-ih, na valu optimizma da će se spor konačno riješiti, sjeverni je Cipar bilježio vrlo visoku stopu rasta, između 11 i 15 posto. Danas iznosi tek oko dva posto, a izvoz na grčki dio otoka mizernih četiri milijuna eura.

No, TRNC svoju sadašnju situaciju, tvrde u Komori, pokušava okrenuti u svoju korist.

- Na sjevernom Cipru ima zanimljivih prilika za investicije zbog izoliranosti. Tu izolaciju pokušavamo pretvoriti u atrakciju. Postoji niz vladinih inicijativa za investicije, ubrzo i u poljoprivredi zbog vodovoda između Turske i Cipra, kojim će se na otok dopremati 75 milijuna kubičnih metara vode - objašnjava predsjednik gospodarske komore Fikri Toros.

Zasad je garancija za investitore, pošto ciparske banke nisu dio međunarodnog financijskog miljea, Turska, iz koje uvoze 60 posto dobara. - Zbog situacije nemamo drugog izbora nego jačati veze s Turskom - objašnjava Toros.

U Gospodarskoj komori razmišljaju optimistično - potencijalni bi investitori trebali razmišljati unaprijed jer će im se ono što ulože, jednog dana kada se otok ujedini i TRNC također postane dio EU, višestruko vratiti. No, zasad su i dalje manje-više prepušteni sami sebi. I Turskoj. Upravo iz nje i dolazi većina stranih investicija. Ostale su domaće.

 

Zlatna koka je za sada još uvijek turizam. Godišnje imaju oko milijun turista, a strategija im je što različitija ponuda.

- Ne želimo ponavljati greške koje su jug pretvorile u gradilište - govore nam u Komori, iako je upravo to dojam koji se stječe u tamošnjim gradovima, primjerice gradu Girne (Kyreniji), turističkoj prijestolnici TRNC-a. Dobiva se dojam da se gradi na svakom koraku i kao da nema ulice u kojoj ne niče neka nova kuća ili zgrada. Neke od njih, i to raskošne vile s bazenima u okolici Bellapaisa i tamošnjeg starog samostana u podnožju planinskog lanca, stoje između 150.000 i 200.000 funti. Kupuju ih stranci, Rusi i Britanci, objašnjavaju nam.

- Dogovor bi ostvario ekonomske potencijale otoka. Konflikt koči cijelu regiju u istraživanju i iskorištavanju njenih potencijala - tvrdi Toros i dodaje kako je upravo to glavna pokretačka snaga iza pregovora.

Optimizam privatnog sektora vidljiv je i u tome da već razmišljaju o usklađivanju s pravnom stečevinom EU. Za to se, dodaju u Komori, treba već sada pripremati, jer usklađivanje s acquis communautaire, odnosno pravnom stečevinom EU, traje godinama. Ako se za to ne pripreme kako spada, tvrde u Komori, to će ih staviti u nepovoljan položaj u odnosu na grčke tvrtke na otoku.

No, kada se priča o EU, na sjevernom Cipru se primjećuje određena ljutnja i razočaranost. Upozoravali su EU, tvrde, da će ako prime u članstvo podijeljeni otok sve biti kompliciranije. I postalo je.

- Grčki Ciprani su računali da će EU koristiti kao polugu za vršenje pritiska na Tursku - tvrdi jedan od naših sugovornika.

Predsjednik Akıncı tvrdi da su ovi pregovori posljednji pokušaj njegove generacije. Diplomacija nikad ne staje i ako pregovori ne uspiju, dodaje, stavite točku zarez i krenete dalje. No, ovdje bi sve išlo, uvjeren je, u smjeru daljnje podjele.

No, što ako sve propadne? Nećemo ispariti, tvrdi Akinci.

- Imamo državu, demokratski izabrana tijela vlasti, naše ljude, medije, nevladine organizacije. Imamo pluralističko društvo i nećemo nestati ako ne riješimo problem. Pokušat ćemo biti što uspješniji i nadamo se da nam nije sudbina da i u budućnosti bude ovako kao sada. No, to nije naš prioritet. Mi želimo rješenje koje će biti postignuto kroz pregovore i vjerujemo da imamo volju i odlučnost i političku hrabrost. Želimo reciprocitet i to, vjerujem, možemo napraviti - poručuje Akinci.

Druge opcije

Tahsin Ertuğruloğlu, ministar vanjskih poslova, nije toliko optimističan.

- Novo partnerstvo nije jedina opcija. Nije da je Bog naredio da moramo biti partneri. Čekat ćemo do kraja godine. Postoje i druge opcije, no o njima ćemo razgovarati kada za to dođe vrijeme.

Pritom najavljuje još bliskije odnose s Ankarom.

- Taj je odnos vječan, ona nam je jedina izašla u pomoć. Bliski odnosi s Ankarom će trajati i ako se postigne dogovor - govori.

No, u realnosti vječan je i ciparski konflikt. Njegovi stanovnici nadaju se preokretu. “Treba zaboraviti prošlost”, smatraju mlađi, “kako bismo živjeli u miru”.

- Nadam se da je to moguće jer ne želim da moja osmogodišnja kćer nosi taj teret. Moja ga je generacija nosila, kao i ona izgubljena, ona mog oca - tvrdi profesor Sözen.

Stariji, poput Ahmeta s početka priče, su oprezni.

- Kad se otvorila granica 2003. otišao sam na grčki dio i pokušao da se kazne počinitelji. Bez uspjeha. Do danas nitko nije kažnjen za ta ubojstva. Da, želim se pomiriti. Ali prvo želim da krivci budu kažnjeni - priča danas Ahmet.