Kao što Plenković nije autentični HDZ, tako ni Milanović nije autentični SDP

Premda se voli predstavljati kao žestok momak željan fajta, pokazalo se da je Zoranu Milanoviću i jednom bilo dovoljno, možda i previše. Mjesecima je inzistirao na sučeljavanju sa šefom HDZ-a, predstavljajući to maltene krucijalnim pitanjem nacije, a onda nakon prvog duela s Andrejom Plenkovićem objavljuje da više ne bi i otkazuje već dogovorene televizijske debate. Sve je, kaže, već rekao, nema se smisla ponavljati. Kandidat za premijera, a u dva je sata rekao sve što ima?

Šef se SDP-a odlučio povući sa sučeljavanja jer nije ispalo onako kako je planirao. Godinama je na svojoj verbalnoj dominaciji, kojoj HDZ-ovi lideri nisu imali petlje izaći na megdan, gradio mit o vlastitoj superiornosti, a sad se postavlja pitanje - odlučuju nijanse - tko je bio bolji. Ulazak u ring nije mu donio očekivanu prednost. Naletio je na dostojnog protivnika. Nije se nametnuo kao apsolutni favorit za premijera. Možda je nešto bolje baratao brojčanim podacima, ali to je znanje Hrvatska financirala s četiri godine njegova premijerskog mandata. Skandal bi bio da nije naučio porezne stope.

Čak i ako se složimo da je Milanović u duelu na HTV-u bio za prsa bolji, Plenković je izvukao mnogo veći profit. Prvo, kao političar dosad slabo prisutan na domaćem, hrvatskom terenu, predstavio se javnosti. Drugo, vlastitoj je stranci pokazao liderski gard, sposoban da se nosi s konkurencijom, a široj publici novo lice HDZ-a, pristojno, politički artikulirano, neradikalizirano. Treće, svojim umjerenim diskursom zapravo je intonirao cijelu izbornu utakmicu. Recentnom izjavom da SDP nije nenarodna stranka, nego “hrvatska politička opcija koja zagovara svoje stavove”, Plenković je označio kraj mahnitog i po cijelu naciju razarajućeg ideološkog rata. Milanović se tim promijenjenim okolnostima sada mora prilagođavati, što mu ne ide baš lako. Evidentno je da ga ta, za njega neprirodna situacija prilično žulja.

Ali, kad se smire ideologije, u Hrvatskoj uglavnom fokusirane na prijepore iz davno završenih ratova, što onda ostaje? Upravo započeta izborna kampanja otkriva da se u tom slučaju SDP i HDZ, kao i njihovi lideri, pokazuju nikad sličnijima. Premijer u odlasku Tihomir Orešković dobro primjećuje da su se Milanović i Plenković u sučeljavanju činili kao braća. Riječ je o velikoj ne samo karijernoj, nego i političkoj bliskosti. Obojica su se ponašali kao da se zapravo tuku za mjesto na čelu HDZ-a.

Plenković nije bježao prema ljevici. On birače centra pokušava loviti prije svega neideološkim i civiliziranim diskursom. Privatno on je možda doista prikriveni, neautani liberal. Svakako je centriran ljevije, ili manje desno, od stranke koju vodi. Milanović će reći da bi mogao voditi lijevo krilo SDP-a, ali ta izjava više govori o SDP-u, nego o Plenkoviću. Stavovi koje novi šef HDZ-a javno deklarira nisu nedesni. U nekim se aspektima pokazuje desnijim od Franje Tuđmana. Na primjer, u odnosu prema Titu. Plenković bi mijenjao ime Titova trga, što prvi hrvatski predsjednik nije dopuštao. Ili, kontroverznog će Hasanbegovića, novu ikonu radikalne desnice, braniti kao posve umjerenu osobu. Generalno, novi šef HDZ-a djeluje ipak mnogo manje desno nego bi se to po nekim njegovim izjavama moglo zaključiti. Zato jer ne pokazuje ideološku agresivnost. Njegova je desna pozicija nenabrijana, neki će reći i glumljena.

Zoran Milanović politički je mnogo više - da se poslužimo njegovim metaforama - spreman šarati. Čak je za potrebe sučeljavanja iz obiteljske prošlosti uspio iščeprkati nekog djeda ustašu. Dobro, nije baš pravi djed, a nije sigurno ni da je bio ustaša, ali za ovu je priliku poslužio kao značka na reveru. Također, povijesno bi obilježenom Markovu trgu dao ime po Tuđmanu. Prvom je predsjedniku Hrvatske blizak i po svom suverenističkom stavu: na međunarodnoj je sceni spreman uletjeti u konflikte koje ne može dobiti - Srbiji tako opet najavljuje rat, slično kako je to radio lani uoči izbora - dok će Plenković, posve suprotno, nacionalne interese provući kroz briselske labirinte.

Milanović, kao što je općepoznato, ima problema sa svojim političkim identitetom. Kao što Plenković nije autentični HDZ, tako ni on nije autentični SDP. Zapravo se može smatrati slučajnim šefom lijeve partije. Može se sada nagađati što je veći problem - to što šef HDZ-a navodno ne misli onako kako govori ili to što Milanović zaista misli baš ono što kaže. Čini se da bi njih dvojica lako mogli zamijeniti mjesta. Plenković je svilen i salonska ili birokratizirana, ćatinska ljevica, u kakvu se pretvorio SDP, mogla bi ga prihvatiti. Šef SDP-a sam je sebe formatirao kao političkog štemera, profil koji je tajna patnja mnogih HDZ-ovih harambaša.

Sličnost HDZ-ovih i SDP-ovih ekonomskih politika još je frapantnija. Gospodarski programi ključnih stranaka desnice i ljevice kao da dolaze iz iste radionice. Razlikuju se uglavnom u nijansama. Programski su ciljevi gotovo identični. Promjena poreznog režima, rasterećenje gospodarstva i građana, otpisi dugova, neposkupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja, delimitiranje rodiljnih naknada, neukidanje bolnica, povećanje zaposlenosti, plaća i mirovina, poticaja poljoprivredi … Obje stranke birače mame svojevrsnim Pinokio programima. Kapom i šakom dijele posve nerealne projekcije. Jedni će tako zaposliti 140.000 ljudi, drugi 180 tisuća. Premda je najveći broj onih na burzama trajno nezapošljiv. Programski se toliko slažu da im ostaje tek da se natječu obećanjima. Sudi li se po barnumskom karakteru njihovih najava, Hrvatska ulazi u vrijeme kad će zemljom teći med i mlijeko i država se kupati u parama. Premda je općepoznato da slijede godine cijeđenja suhe drenovine zbog ogromnih tranši inozemnih zaduženja koje stižu na naplatu.

Milanovića i Plenkovića povezuje i reformska indisponiranost. Iz njihovih se govora ne mogu raspoznati potezi koji bi preokrenuli negativne trendove. Obojica se pokazuju nesklonima provođenju reformi. Toga u njihovim programima gotovo da nema. Složni su samo da će nastaviti kurikularnu reformu. Ali, tko bi se u kampanji izjasnio protiv modernizacije školstva, za što su građani, u desecima tisuća, izašli na ulicu? No, teritorijalni ustroj Hrvatske, tu hipertrofiranu arhitekturu županija, gradova i općina, neće, primjerice, ni dirnuti. Dvojcu stranačkih prvaka, pretendentima na premijersku funkciju, zajednička je nespremnost da se oglase o nepopularnim potezima koje će država ipak morati povlačiti. Ni HDZ ni SDP ni riječ da bi rekli gdje će rezati, odakle će financirati sve što su obećali, koga će otpustiti, kome će uzeti da bi drugima dali.

Programska sličnost HDZ-a i SDP-a, kao i evidentna bliskost i uvažavanje što su ga lideri dvije stranke međusobno pokazali, razgorjeli su nagađanja o velikoj koaliciji. Pogotovo jer Most i dalje jaše na svojim ultimativnim zahtjevima, sugerirajući da sporazumi s njima ostaju vrlo komplicirani, ako ne i nemogući. Dogovor HDZ-a i SDP-a mogao bi osigurati stabilnu vlast, koja ne bi bila izložena ucjenama minornih, a pivotnih stranaka. Crno-crveni pakt uveo bi Hrvatsku u postideološko razdoblje, barem kad je riječ o ideologijama iz davno prošlog vremena. A onda bi se u uvjetima političkog mira lakše mogle provesti i promjene o kojima se danas nitko ne usudi govoriti.

Problem je što su se HDZ i SDP u posljednje vrijeme pokazali spremnima na loše, ponekad i sramotne dogovore. Način na koji su kadrovirali po Ustavnom sudu sve govori. Među ustavne su suce gurnuli i ljude za koje se znalo da su opasno kontaminirani sumnjama o nečasnim i nezakonitim poslovima, pa tako danas na toj adresi, isto kao i u Državnom izbornom povjerenstvu, sjede osobe obilježene kao dio koruptivne hobotnice, a nitko se, ni HDZ ni SDP, o tome ne oglašava. Njihova gromoglasna šutnja ugrožava elementarno političko i moralno zdravlje nacije. Sastav Ustavnog suda veliku koaliciju diskvalificira kao u našim uvjetima opasno rješenje.

Na koncu, Milanović u takvoj kombinaciji vrlo vjerojatno ne bi mogao funkcionirati. Čak i kad bi bio premijer. Zato jer ne trpi dijeljenje vlasti. Preferira vlastitu dominaciju. Njegov je stil autoritaran. Ja državnik, ti briselski birokrat, ćato - tako se nekako postavio prema Plenkoviću. Sigurno da je u svom premijerskom mandatu mnogo naučio, ali odustajući od sučeljavanja sa šefom HDZ-a pokazuje da izjednačene odnose ne podnosi. Imam veliko iskustvo i znanje - sam sebe hvali. To je istina, ali ima i vrlo loše radne navike. Plenković nema toliko političkih utakmica u nogama, ali se pokazuje kao veliki radnik i, čini se, dijaloški tip lidera. Način na koji je u mjesec dana posložio izborne liste i promijenio lice HDZ-a mnogo govori o njegovim kapacitetima. Premda - da bi se zaista moglo vjerovati u novi HDZ - Plenković je na izbornoj listi barem u prvoj izbornoj jedinici morao imati nekog modernijeg od Željka Reinera, politički jačeg od Darinka Kosora i vjerodostojnijeg od Gordana Jandrokovića.