Gospodarski procvat mogao bi sasvim uništiti Hrvatsku i izazvati građanski rat

Hrvatska, jesen 2066. godine. Od eksplozija se tresu zidovi i namještaj, zvone šalice na tanjurićima, treperi neonska svjetiljka u žičanom ojačanju i prašina žbuke sipi sa stropa. Čak i ovdje, desecima zavojitih stuba duboko pod zemljom, čuje se bitka s površine, jedna od mnogih bitaka u nesmiljenom ratu koji desetljećima već razdire malu, nesretnu europsku zemlju. U tajnom štabu pobunjeničkih snaga negdje u Gorskom kotaru tamnokos pristao mladić u ranim dvadesetima šutke gleda sad kratko ošišanu ženu u sivomaslinastom kombinezonu koja ga je dopratila i naslonila se na zid kraj ulaza, sad neobrijanog sredovječnog muškarca koji mu sjedi preko puta i puši rukom smotanu cigaretu, sad ulašteni crni pištolj na sredini stola.

Mladić zuri u dugačak ožiljak što se muškarcu pruža od lijeve sljepoočnice, ukoso preko obraza, sve do brade, i prepoznaje ga iz priča. On nagađa tko mu je sugovornik, iako mu se ovaj nije predstavio. Umjesto toga, sredovječni mu muškarac tihim, neobično blagim glasom pripovijeda kako je sve počelo, prije mnogo godina, prije nego se mladić rodio. Mladić tu priču u glavnim crtama zna, svi je, zaboga, znaju, no pristojno sluša i kima, još ne shvaćajući zašto je tu ni koji je smisao iscrpljujuće obuke u rukovanju hladnim i vatrenim oružjem koju je prethodna tri tjedna prolazio.

“Bilo je to prije točno pola stoljeća, pred izbore 2016.”, priča muškarac otpuhujući dim i zamišljeno gledajući negdje preko mladićevog ramena. “Političari su se neodgovorno poigrali s budućnošću svoga naroda. Mislim, dobro, poigravali su se oni i prije toga, ali 2016. je bilo gore nego ikad. I Zoran Milanović i Andrej Plenković, vođe dviju najvećih političkih stranaka, lakomisleno su obećali otvaranje nevjerojatno mnogo novih radnih mjesta. Milanović stotinu četrdeset, a Plenković čak stotinu osamdeset tisuća. I svi su se tome smijali...”

“Milanović i Plenković dotad su ukupno otvorili nula radnih mjesta”, objasni kratko ošišana žena upadajući načas u priču, a muškarac s druge strane stola se gorko nasmiješi, zavrti glavom i nastavi.

“Ali, ovaj put je bilo drugačije. Nakon izbora zaista je krenulo zapošljavanje. U izvanredno povoljnim okolnostima, zahvaljujući niskim porezima, jeftinim kreditima i susretljivoj administraciji, diljem zemlje su se počele otvarati čeličane, cementare, ciglane, šećerane, pilane, pogoni za proizvodnju plastike i preradu drva, tvornice zapanjujuće napredne kompjuterske opreme, moćna automobilska industrija, poljoprivredna imanja s beskrajnim nasadima cvijeća i voća, farme s bezbrojnim grlima tovnih junica, hoteli od četiri, pet, šest, sedam zvjezdica... Čitava je zemlja, da ne duljim, neočekivano gospodarski procvjetala. Novca je u Hrvatskoj odjednom bilo na lopate. Ali, nažalost, to nije bilo bez posljedica. Radnih mjesta naprosto je bilo previše. Nije se stalo na Milanovićevih sto četrdeset, pa ni na Plenkovićevih sto osamdeset, već se brojka svakodnevno, nezadrživo penjala, na dvjesto, tristo, sedamsto, devetsto tisuća radnih mjesta... Zaposlenja je bilo tako mnogo da više nitko nije mogao ostati nezaposlen. Vlast je odlučno zahtijevala da svi ujutro ustanu i pođu raditi.”

“Pseta pogana!” viknula je kratkokosa kraj vrata i zgađeno pljunula.

Mladić se sjetio užasnih priča koje mu je baka u djetinjstvu pričala. Policija je išla od vrata do vrata i sakupljala nezaposlene. Vriska i kuknjava razlijegala se ulicama. “Di mi ga vodite?! Di mi ga vodite?! Đuka! Ivice! Marko! Zdenko, sine, nemoj majke zaboravit!” zapomagale su starice dok su im četrdesetogodišnje sinove, još neumivene i raščupane socijalne slučajeve, veterane Zavoda za zapošljavanje u prugastim pidžamama, lijenčine s debelim džointom u zubima, barabe i dangube iz kafića i sportskih kladionica, nemilosrdno trpali u marice i vodili na posao. Svi su morali platiti cijenu iznenadnog ekonomskog blagostanja, pa i oni koji to nisu željeli.

Dio Hrvatica i Hrvata se, naravno, pobunio. Na početku sramežljivo i tiho, pasivno. Ljudi bi jednostavno pred zoru, prije nego organi reda dođu po njih, s dekom i jastukom pobjegli u šumu pa nastavili spavati na mekoj mahovini pod bukvama. Mnogi koji su željeli ostati nezaposleni, ističući kako nezaposlenost nije ni sramota ni nevolja, već njihov svojevoljan izbor i važan dio njihove ličnosti, gotovo pa religija, zahtijevali su da ih se pusti živjeti od ćaćine penzije. Inzistirali su na svojemu pravu na nerad kao jednom od temeljnih ljudskih prava.

Napokon, otpočeo je i oružani otpor. Pod vodstvom slavnog pukovnika Bože, kojemu nitko nije znao ni prezime, ni godine, ni kako izgleda, osim što je, kažu, imao dugačak ožiljak od lijeve sljepoočnice, ukoso preko obraza, sve do brade, slobodarski pokret nezaposlenih, Hrvatska neradnička armija hrabro je ustala protiv tiranije zapošljavanja. Uzmite radna mjesta i nabijte ih sebi u guzicu, poručivali su nezaposleni ponosno, napadajući čeličane, pilane, ciglane i cementare, bombardirajući tekstilne tvornice i hotele, otimajući i ubijajući poduzetnike...

“Još malo čaja?” ponudio je sredovječni muškarac s druge strane stola, prekidajući na trenutak pripovijedanje i podižući smeđi limeni čajnik, a mladić je ljubazno odbio.

Legendarni je zapovjednik onda ulio samo sebi, otpio iz šalice, zapalio još jednu cigaretu iz izubijane srebrene tabakere i napokon došao do razloga zbog kojega su mladića tri tjedna obučavali smrtonosnim vještinama i pozvali u štab pobunjeničkih snaga na tajnoj lokaciju u betonskom skloništu duboko pod smrekama Gorskog kotara. Država je nedavno pokrenula veliku ofenzivu, široku, masivnu akciju s gotovo pola milijuna vojnika i zastrašujućom vojnom tehnikom, prijeteći da će nakon pola stoljeća ratovanja jednom zauvijek zatrti Neradničku armiju, poubijati ili porobiti do jednoga slobodnog nezaposlenog hrvatskog čovjeka. I to bi se, nažalost, vrlo skoro moglo i dogoditi. Iscrpljeni, malobrojniji i slabije naoružani neradnici su na rubu poraza. U ovome trenutku samo ih još jedna stvar može spasiti, samo je jedna nada živa...

“Izabrali smo vas, dragi mladiću”, kazao je muškarac blagog glasa, “da se vremeplovom vratite na početak, pedeset godina unatrag, pred izbore 2016. i likvidirate one koji su sve ovo započeli.”

“Milanovića i Plenkovića”, dodala je žena kratke kose naslonjena na zid kraj vrata.

“I Milanovića i Plenkovića”, složio se muškarac s ožiljkom pa lagano gurnuo crni pištolj preko stola. “Obojicu ih ubijte.”