Bude li o Mostu ovisilo formiranje vlasti, trebat će ozbiljno razmisliti o velikoj koaliciji

Most nezavisnih lista nastavlja djelovati kao protuestablišmentska skupina koja nastoji suspendirati temeljna pravila konvencionalne demokratske politike. Nedostatak javno vidljiva ideološkog profila, artikuliranoga općeg političkog programa i razrađena skupa posebnih javnih politika nadomješćuje agresivnom populističkom retorikom koja poprima čas desne čak lijeve tonove: desno je kada govori o Hrvatima, Domovinskom ratu i braniteljima, a lijevo kada je riječ o privatizaciji, umirovljenicima i “siromašnom narodu”. Kao svaki populistički pokret ili skupina u svijetu, predstavlja se kao jedina alternativa odnarođenome, koruptivnome i nemoralnom establišmentu i njegovim glavnim stupovima. Agresivna politička retorika - zasnovana na moralističkim argumentima koji se u vrijeme predizborne borbe zgušnjavaju u isključujuću suprotnost “ili mi, ili oni”, a u poslijeizborno vrijeme konstitucije vlasti evoluiraju u pragmatičan uključujući poziv “i mi, i oni” – usmjerena je protiv HDZ-a i SDP-a kao stupova političkog poretka.

Predizborna retorika pokazuje da Most nije razumio što se dogodilo nakon parlamentarnih izbora 2015. i kakva je bila njegova uloga u tome. Cijelo to razdoblje on doživljava i javno tumači kao vlastito herojsko doba u kojemu je, za samo nekoliko mjeseci i s razmjerno malo glasova, donio golema moralna i politička dobra zajednici: potkopao je kriminalni stranački duopol, iznudio unutarnju transformaciju velikih stranaka, podignuo moralne standarde u hrvatskoj politici, afirmirao stručnost na račun podobnosti u politici, probudio građane i potaknuo ih da razmisle o svojemu političkom ponašanju. To je, ipak, razdoblje presudno obilježilo to što je Most sustavno ignorirao, opstruirao i razarao temeljna načela i pravila demokratske politike te zemlju gurao u politički kaos iz kojega se moglo izaći samo prijevremenim izborima.

Prvo, Most je nakon izbora 2015. ucijenio mnogo jačega koalicijskog partnera i prisilio ga da odustane od mjesta premijera u zajedničkoj Vladi. U svim koalicijskim demokracijama mjesto premijera neupitno je rezervirano za mandatno najjaču stranku koalicije, pri čemu je premijer obično, ali ne nužno predsjednik stranke. Od toga temeljnog pravila u sastavljanju koalicijskih vlada odstupa se samo ako najjača stranka sama odustane od tog mjesta. Osupnut mogućnošću da ostane bez vlasti na koju je sigurno računao, Karamarkov HDZ pristao je na ucjenu te postao suodgovoran za eroziju temelja koalicijske demokracije u Hrvatskoj. Da stvar bude gora, Milanovićev SDP ponudio je čelniku Mosta da bude premijer kako bi s njime ostao na vlasti. Birači HDZ-a i SDP-a ne daju glasove tim strankama da bi premijer bio Petrov ili netko drugi po volji Mosta. Kako se vidi iz sadašnje predizborne kampanje, Most ne kani ni ubuduće poštovati temeljno pravilo u sastavljanju koalicijskih vlada pa će inzistirati na svojem premijeru ili premijeru drugih stranaka koji će mu biti po volji.

Drugo, Most je inzistirao na tome da na čelo Vlade dođe nestranački stručnjak, a ne političar, čime je pokazao da ne razumije supstancijalnu razliku između biznisa odnosno ekonomije i politike. Tako je Hrvatska dobila premijera koji pojma nije imao ni o unutarnjoj ni o međunarodnoj politici, opetovano pokazujući da ne razumije povijesne, političke i kulturne kontekstualne okolnosti u kojima se te politike oblikuju i provode. Nije razumio ni što se od njega očekuje. Orešković će u hrvatskoj politici ostati upamćen ponajprije kao kulturološki fenomen – premijer koji nije pristojno znao jezik države kojom je vladao i koji građanima nije mogao izložiti svoje političke nakane na njima razumljivu jeziku. Javnost je svakodnevno zasipao nakupinama riječi, od kojih je pravilno izgovarao samo veznike, iz koje je svatko morao rekonstruirati suvisle iskaze. Za zajednicu koja je svoj nacionalni identitet toliko gradila na vlastitom jeziku, to je doista bilo ponižavajuće. A kako je bilo HDZ-u čiji su zastupnici desetljećima javno “lektorirali” govore saborskih zastupnika, upozoravali ih na “pogrešne” riječi i naglaske, iščitavali iz njih političku i nacionalnu pripadnost pojedinaca? Premijer je bio jezično i politički nepismen, a ni od stručnosti nismo vidjeli gotovo ništa.

Treće, Most je nakon izbora 2015. formirao “patchwork natkoaliciju” s Domoljubnom koalicijom: fragmentiran, neorganiziran i nekoherentan politički savez mnogo stranaka koji strukturno nije mogao biti funkcionalan. Takve su koalicije tipične za slabe demokracije, pa i slabe države, te se obično brzo raspadaju i izazivaju sukobe bivših partnera u koje je lako uvući i ostale političke i društvene aktere. Nije stoga čudno što se glavni akteri vladajuće koalicije nisu mogli dogovoriti ni o čemu. Takve se koalicije sklapaju da bi se zaposjela vlast, a ne da bi se promišljenima javnim politikama reformirao ekonomski i društveni sustav.

Četvrto, Most nije sklopio samo “patchwork natkoaliciju”, nego je ušao u politički savez s radikalnom političkom desnicom, uključujući njezino ustašofilsko i fundamentalističko kršćansko krilo, čime je pridonio njihovu javnom legitimiranju te posredno otkrio i svoj ideološki profil. Glavni cilj Domoljubne koalicije i Karamarkova HDZ-a kao njezine stožerne stranke nije bila ekonomska i društvena reforma nego konačan ideološki obračun s političkim protivnicima koji je trebao završiti, kako je Karamarko javno proklamirao, njihovim potiskivanjem iz svih javnih institucija i sa svih javnih područja života u intimu privatnog života gdje bi mogli govoriti i raditi što žele. Da bi proveo ideološku rekonkvistu, Karamarku su bili nužni represivni i ideološki aparat države. Ideološki aparat – ministarstva, razna vladina i agencijska tijela na područjima kulture, obrazovanja i znanosti, Hrvatsku radio-televiziju i dr. – uspješno je okupirao bez ikakva otpora Mosta.

Most je sudjelovao u instaliranju novog vodstva HRT-a u kojemu je imao i svoje ljude; nije se usprotivio gušenju neovisnih kulturnih i medijskih inicijativa i projekata; nije se odupro suspenziji obrazovne reforme; nije nikad ništa rekao protiv provale protuliberalnoga, nacionalističkog i šovinističkog govora prvaka Domoljubne koalicije. Kako i bi, kada u vlastitim redovima ima radikalne nacionaliste. Nije li Miro Bulj bio na “svečanom otvaranju” spomenika “domoljubu” Miri Barešiću, teroristu koji je sudjelovao u ubojstvu jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića? Kako bi Bulj i hrvatski domoljubi reagirali da neki srpski emigrant ubije hrvatskog veleposlanika zato što je nezadovoljan politikom prema srpskoj manjini u Hrvatskoj? Jesu li ti ljudi pristaše politike političkih smaknuća općenito ili samo u hrvatskom slučaju? Jesu li samo protivnici državnog terorizma, kojim se služila i bivša Jugoslavija, ili i “terorizma odozdo”, kojim se služila ekstremna hrvatska emigracija? Ukratko, jesu li oni selektivni protivnici odnosno pristaše terorizma?

HDZ je naišao na djelomičan otpor Mosta u pokušaju da potpuno ovlada policijskim i obavještajnim aparatom. Otpor nije bio motiviran ideološkim razlozima nego željom da sam ovlada službama pomoću kojih može voditi “moralnu revoluciju”, a usput nadzirati političke protivnike. Sve u svemu, politikom šutnje kojom je pratio ideološke obračune, Most je praktično pridonosio produbljivanju ionako nepodnošljive ideološke polarizacije u hrvatskom društvu.

Peto, premda se hvali rušenjem Karamarka s mjesta potpredsjednika Vlade, Most nikad ne bi mogao ostvariti tu zamisao bez parlamentarne opozicije. Postupak za smjenu Karamarka u parlamentu pokrenuo je i iznio SDP. Usput rečeno, nikad nismo dobili objašnjenje čudnovatog ponašanja Bože Petrova u “aferi Karamarko”. Najprije je najavio da će svoj sud o tome Most iznijeti nakon očitovanja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a onda je samo dan kasnije, naprasno, prije objavljivanja tog očitovanja, Petrov zatražio da Karamarko odstupi. Lako je pretpostaviti da je tako munjevit obrat uzrokovala “provala” Karamarkova i HDZ-ova plana o hitnom rušenju Vlade, odnosno izbacivanja Mosta iz nje. Dakako, Most je mogao rušiti Karamarka, ali samo tako da ruši cijelu Vladu, i to zajedno s opozicijom. A pad Vlade mostovci su htjeli izbjeći po svaku cijenu.

Ne samo da Most ništa nije učinio sam, nego su logika i dinamika njegova ponašanja bile nevjerojatne: Karamarka je izabrao s HDZ-om, a rušio sa SDP-om; sa SDP-om je rušio jednoga, a s HDZ-om je htio izabrati drugoga, novog potpredsjednika Vlade; s HDZ-om je sjedio u Vladi, a sa SDP-om je htio donositi zakone u Saboru koje HDZ nije podržao u Vladi; naposljetku, vlast je uspostavio s HDZ-om, a rušio je sa SDP-om. Kakvi su to bili konfuzija i kaos u glavama i u političkoj praksi! U tome kaosu nije se više znalo je li Most u vlasti ili u opoziciji, s kime surađuje i kome oponira, poznaje li uloge vlasti i opozicije u parlamentarnom sustavu te prihvaća li logiku funkcioniranja parlamentarizma uopće.

Šesto, i uoči rujanskih izbora Most odbija priznati uobičajene obrasce ponašanja u demokratskoj politici. Ponaša se kao da on dodjeljuje političke licencije i odlučuje o tome tko je važan i podoban u politici. Premda je u svim demokracijama uobičajeno predizborno sučeljavanje prvaka dviju najjačih stranaka – a jačina stranaka određuje se brojem glasova i mandata koje su im birači dali u više ciklusa parlamentarnih izbora općenito i na posljednjim izborima posebno, kao i na osnovi istraživanja političkih preferencija birača – Most ne priznaje to demokratsko pravilo i običaj nego traži da u sučeljavanju sudjeluje i njegov prvak. Optužuje medije za diskriminirajuću praksu, premda se u ovom slučaju ponašaju u skladu s uobičajenim demokratskim uzusima. Petrov jednostavno nije politički ravan Milanoviću i Plenkoviću, kao što Most nije ravan SDP-u i HDZ-u. Ako postane jedna od dviju najjačih političkih opcija, onda će njegov prvak sudjelovati u političkom dvoboju.

Ponovi li se nakon rujanskih izbora slična konfiguracija političkih snaga i postane li Most opet pivotna stranka u formiranju parlamentarne većine kao prošle godine, trebat će ozbiljno razmisliti o velikoj koaliciji. Hrvatska ne može podnijeti još jedno razdoblje amaterskog razbucavanja parlamentarnog sustava vlasti samo zato što se jednome malom akteru ne sviđaju najveće parlamentarne stranke i, u konačnici, politička volja birača.