TV ekstravagancija o rođenju hip hopa teška 120 milijuna dolara
Sreća što Netflix nema mjerače gledanosti (ima ih, ali te podatke ne objavljuje), jer bi mediji već brujali o relativnom neuspjehu njihove nove serije “The Get Down”.
I ovako su uspjeli procijeniti da se korisnici Netflixa slabije odlučuju na “streaming” kada je ona u pitanju nego u slučaju “Čudnih stvari” s Winonom Ryder, najvećeg ljetnog televizijskog hita, međutim nije sve u odazivu gledatelja. “The Get Down” (naslov označava - između ostalog - energično plesanje ili bavljenje glazbom bez odmaka, “do daske”) možda neće osvojiti najširu publiku, no kada se radi o prestižu i mondenosti, tu mu nema premca. Vjerojatno stoga Netflix i ne žali što je uložio čak 120 milijuna dolara u tu ekstravaganciju, zasad je postavio na svoje platforme samo prvih šest epizoda, a ostatak ćemo vidjeti tek naredne godine. Nije mala stvar kada za tvorca serije dobijete Australca Baza Luhrmana, čiji su “Romeo i Julija”, “Moulin Rouge” i “Veliki Gatsby” skupocjeni vizualni spektakli. Kakve on veze ima s rađanjem hip hopa kojim se bavi “The Get Down”? Nikakve, no to mu je i bio izazov.
Škola žargona 70-ih
Dijelovi njegovih filmova ionako se doimaju poput produženih videospotova u kojima se prelamaju najrazličitije vrste glazbe, u kazalištu je režirao opere, a objavio je i vlastiti, dosta zapaženi pop album. Australiju smatra provincijom iz koje treba uroniti u druge svjetove, a Bronx iz ljeta 1977., u kojem tamnoputi klinci upravo stvaraju novi zvuk i glazbeni žanr činio mu se neodoljivom pustolovinom.
Serija je nastajala dosta dugo, Luhrman je prvi koncept imao još prije deset godina, u međuvremenu je upoznao novinara Nelsona Georgea koji ga je povezao s pravim tipovima, između ostalih i Grandmaster Flashom, jednim od rodonačelnika hip hop pokreta, te Nasom, zvijezdom i povjesničarom te glazbe, detaljno su proučavali razdoblje i iz obijesti nakrcali seriju detaljima što će ih prepoznati tek šačica upućenih. Za mlade glumce organizirana je posebna škola u kojoj se učilo kako se govorilo i ponašalo tih godina, a kad bi se netko zanio i počeo koristiti suvremeni ulični žargon, dobivali bi se negativni poeni.
U Netflixu su se donekle uznemirili kad su shvatili da “The Get Down” neće koštati prvotno planiranih 90 milijuna dolara nego puno više, no tamo je ionako revolucija cijena. Tek što je David Ayer zategnuo odnose s Warner Brosom tijekom postprodukcije “Odreda otpisanih”, njegov naredni projekt “Bright” s Willom Smithom našao se na ledu, a iz Netflixa su mu poručili da će ga oni financirati, pa makar koštao i 100 milijuna dolara.
Kaotično i neodoljivo
Luhrman nije olakšao situaciju ni izborom glavnih glumaca. Htio je friška nova lica, Justice Smith igrao je tek sporednu ulogu u “Gradovima na papiru”, koji baš nisu bili megahit, dok je Herizen F. Guardiola čista debitantica. Istina, nastupa i Jaden Smith, sin Willa Smitha i Jade Pinkett Smith, koji je među najzapaženijim mladim holivudskim glumcima, no njegova rola je epizodna, iako poprilično važna. U glumačkoj ekipi su i nekoć vrlo popularni Jimmy Smits (“Zakon u Los Angelesu” i dr.), kao i Giancarlo Esposito (ultrazlikovac Gus Fring iz serije “Breaking Bad”), ali oni se pojavljuju tek povremeno, igrajući likove koji predstavljaju zaokret u njihovim karijerama.
Kako je čest slučaj s Luhrmanovima filmovima, serija je naišla na podvojene sudove kritičara: nekima je to fascinantno, nekima samodopadno i suviše kaotično. Glede potonjeg, nema se tu što prigovoriti, točna je to ocjena, međutim, u tom koktelu friške povijesti i glazbe ima toliko žara da je zbilja teško odustati nakon što ste odgledali 90-minutni Luhrmanov pilot (jedina epizoda koju je on režirao). Preostalih pet epizoda čak su puno urednije, iako i u njima ima scena koje biste najradije pobacali van, no kad počnu glazbeni i plesni dijelovi, spremni ste sve oprostiti.
Hip hop izvori
“The Get Down” efektno evocira razdoblje u kojem su se pojavili “Ratovi zvijezda”, mlađarija obožava kung fu filmove, dominantna glazba je disco, ali po podrumima se već probija hip hop, za gradonačelnika se natječe liberalni Ed Koch, no njegov bojni poklič su čišćenje New Yorka od grafita i zatvaranje mjesta gdje se svira bučna glazba, dok česti požari u Bronxu ukazuju da je na djelu građevinarska mućka s osiguranjima.
Junak serije je mladi Ezekiel (Justice Smith), talentirani pjesnik i pisac, koji živi s tetom i njezinim ljubavnikom, a zaljubljen je u delikatnu Mylene (Guardiola), kćerku pastora: ona ga doživljava prvenstveno kao prijatelja, želi potamniti slavu Donne Summer i odseliti se na Manhattan.
Ako ste gledali poznati film “Wild Style” iz 1983., s rijetkim dokumentarnim snimkama Grandmaster Flasha, znate kakvo je to razdoblje. Majstori grafita oslikavaju vlakove i zidove podzemne željeznice, bootleg kazeta hip hop partyja dosiže i cijenu od 100 dolara, a klincima je najveći problem kako nabaviti skupu glazbenu opremu i ne ovisiti o drugima.
Ima i zanimljivih i navodno autentičnih detalja s njujorške glazbene scene. Kad Mylene snimi svoju prvu ploču, nitko je ne želi puštati jer se njezin producent zamjerio agentici koja kontrolira radio postaje. Gay disco klubovi (u jednom od njih Jaden Smith izmjenjuje svoj prvi poljubac s bjeloputim momkom koji je grafiti umjetnik poput njega) ne obaziru se na tu nepisanu zabranu, pjesma u njima postaje hit, pa se počinje slušati i na radiju: tih se godina alternativa u trenu mogla preobraziti u srednjostrujašku atrakciju.
Pretrpavanje
Serija “The Get Down” najbolja je dok se bavi glazbom i romansom mladih protagonista, politički segmenti nisu nezanimljivi, no gangsterski odvojci su zasigurno najslabiji. Da je drukčije, ne bi to bio Luhrmanov rad: pretrpavanje je njegov zaštitni znak, ponekad to funkcionira sjajno, kao u sceni disco natjecanja u pilot epizodi, no kad se pretvori u dramsku proizvoljnost, niste oduševljeni. Istina, sve do naredne efektne scene koja vas osvoji i natjera da zaboravite ono što vam je zasmetalo.