ČETRDESET GODINA OD NAJVAŽNIJE HAIKU ZBIRKE Poetska minijatura koja nikad ne umire

U skladu s ritmom vremena svake se godine pojavljuje niz uspješnih književnih djela, što romana, što zbirki pjesama itd. Prije točno 40 godina pojavila se jedna knjiga koja mi se čini živom na dužu stazu, dakle i danas.

To je “Japanska haiku poezija”, s podnaslovom “i njen kulturnopovijesni okvir”, profesora matematike Vladimir Devidéa (1925 – 2010), u izdanju zagrebačke Sveučilišne naklade Liber, glavnog urednika Milana Mirića.

Bila je to izdavački raskošna knjiga: svaka strana ima, zapravo, dva spojena lista. Već na naslovnom riječ “haiku” otisnuta je crvenom bojom, za razliku od normalnih, crnih riječi. Da ne spominjem ilustracije u boji, otisnute na “lakiranom” papiru i s “paspartuom”. Ili, opet, uvez: bijela nit provučena kroz četiri rupice, koja spaja dvostruke listove i veže ih za unutrašnji hrbat, osiguran kartonskim koricama.

Na prvi pogled, na prvi dodir Devidéova knjiga izgleda drugačijom i takvom se čita. Pri čemu treba, ipak, spomenuti da je njeno prvo izdanje izašlo 1970., i da je bilo rasprodano. Tada, 1976. bila je ovo proširena i drugačija knjiga, “kao nova”.

Čini se da je “Japanskoj haiku poeziji” izuzetno pogodovalo vrijeme u kome su budizam, zen-budizam, dalekoistočne filozofije i pogled na svijet postali slamka spasa za saturirani Zapad. Mnogi su išli na Istok, barem do Indije, na čelu s dječacima, kao što su bili Beatlesi, koje je rock izvukao iz radničkih četvrti i pretvorio u okradene milijunaše.

Neki smo studirali indologiju, ali svi koji smo studirali 70-ih oslanjali smo se na Daisetsa Teitaro Suzukija i Ericha Fromma, a njihova knjiga “Zen budizam i psihoanaliza” – izašla 1964. u kultnoj biblioteci Nolita Sazvežđa, urednika Miloša Stambolića – postala je duhovni sažetak čitavog jednog zaboravljenog vremena. I rijetko mjesto duhovne pomirbe Zapada i Istoka.

“Kad bi se izostavili svi citati D. T. Suzukija i R. H. Blytha, ova bi se knjiga stanjila i preostali bi dio izblijedio”, preskromno je zabilježio Devidé u Predgovoru svoje knjige. U jednoj bilješci – na 25 strani – naglašava da je interes za Zen na Zapadu “rezultat djelovanja jednog jedinog čovjeka, D. T. Suzukija”. U Hrvatskoj je to, kao i u bivšoj, Vladimir Devidé.

Devidé je razmišljao ovako: “Da zapadni i istočni put mogu koegzistirati pokazuje živi primjer Japana; priručnik tehničke civilizacije može se kupiti i po jeftinijoj cijeni negoli je dehumanizacija čovjeka” (str. 16). Pritom, treba pamtiti očite primjere poput ovoga: na Zapadu je vrt ukrašen vodoskokom, u Japanu pak vodopadom, zato što je prirodan tok vode prema dolje (str. 46). Samo je profesor matematike sa Strojarsko-brodograđevnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu mogao uvjerljivo spojiti Zen i majstora Eckharta. Prvi zagovara “gledanje u vlastitu prirodu, čime postajemo Buddhe”, dok srednjovjekovni propovjednik veli: “Oko kojim vidim Boga jest oko kojim Bog mene vidi”.

Autor Vladimir Devidé bio je matematičar, japanolog, akademik i književnik. Uz njegovo ime Krleža je u svojim enciklopedijskim marginalijama napisao: “Briše se”. Ali, bilo je to prije no što se na svjetlu dana pojavila predmetnuta knjiga. Nastala je pored njegovih sveučilišnih obveza i putovanja, na marginama izračuna. Onako kao što je Ivan Mažuranić računao udaljenosti planeta na marginama svojih književnih rukopisa.

U nedoumici i praznini Zapada ili EU, kojoj pripadamo, možda su Devidéova uputstva jedan mogući izlaz. Svatko će pravi pronaći za sebe, ili ga neće imati. Zato, evo, još jedan primjer kontrapunkta ovog iznimnog pisca izvan žanrova. Zapadnjaci govore biblijski: “U znoju lica svoga jesti ćeš kruh svoj”. A japanskom je radniku važnije: “U znoju smo vrućeg ljetnog dana – pod gostoljubivim krovom – sa veseljem radili”.

Kada pak piše o novijem pjesniku haiku Shikiju (1866 – 1902) autor ga uspoređuje s Dubravkom Ivančanom, Dragutinom Tadijanovićem i Krležinim “Panom”. Shiki je napisao: “Gulim krušku – slatke se kapi – cijede niz nož”. Usput, “godišnje se u Japanu objavljuje (reda veličine) milijun haiku; većina od toga u pedesetak specijaliziranih mjesečnih revija”.

Zahvaljujući našem bivšem veleposlaniku u Japanu i pjesniku Dragi Štambuku utemeljena je međunarodna nagrada za haiku koja nosi Devidéovo ime. To on i zaslužuje. Njegova “Japanska haiku poezija” jest antologija, panorama, zbirka zen i zapadnih citata, misao koja ispituje Drugog, ne stideći se krhkosti znanja. Od jučer je za danas.