LEOPLOD BLOOM On je djed, pradjed, šukundjed, kurđel i askurđel svih kasnijih književnih junaka

Čitatelj se s Leopoldom Bloomom, središnjim likom romana “Uliks”, upoznao ljeta 1985. na Lastovu, za vrijeme služenja vojnog roka, i to u makedonskom prijevodu. Bizarno siromaštvo garnizonske biblioteke i neutaživa glad za tekstom naveli su ga da pročita tu navodno tešku i nerazumljivu knjigu na jeziku koji je razumio, ali ga nije govorio. Mnogo kasnije čitao je hrvatske i srpske prijevode, sa sve većim užitkom u neobičnoj avanturi 16. lipnja 1904, tog najvažnijeg dana u modernoj književnosti našega vijeka, koji je započeo i završava s Bloomom. Sve se, naime, dogodilo toga dana, o kojemu će čitatelj govoriti isključivo po sjećanju, jer i ne bi bilo pošteno drukčije činiti. Romani su ono čega se sjećamo iz romana. Književni su likovi onakvi kakvim ih se sjećamo.

Na početku Leopold Bloom sprema doručak za Molly. Zatim čita pismo, lista novine. Potom odlazi na poštu, gdje podiže pismo od dame o čijim erotskim čarima potajice sniva, pa odlazi u javno kupatilo, na sprovod prijatelju, u redakciju. Suvremenim jezikom rečeno: Bloom je zaposlen u novinskom marketingu, prikuplja i uređuje oglase. Poslije svraća u kavanu, gdje ga ružno gledaju, pa u javnu kuću, gdje sreće Stephena Dedalusa – istog onog čije je odrastanje opisano u “Portretu umjetnika u mladosti”. Slijedi dugi finale romana, s opijanjem, uličnom tučom i besciljnim noćnim razgovorom i povratkom Molly. Tako završava Bloomova odiseja...

Bloom je tridesetosmogodišnji Židov, madžarski useljenik, komu je otac prešao na kršćanstvo da bi mogao oženiti njegovu majku, ali znak stranca je svejedno ostao i na ocu i na sinu. Židov je onaj koga drugi smatraju Židovom. To se, bit će, najbolje vidi i osjeća u lutalaštvu Leopolda Blooma.

Iza “Uliksa” stoji jednostavna, gotovo anegdotalna primisao Jamesa Joycea: Homerov Odisej je, zapravo, Židov. Ništa drugo on ne može biti. Ahasver uz čije se tarabe Krist vukući križ htio odmoriti, a ovaj ga je potjerao, pa ga je Sin Božji u pakosnoj novozavjetnoj prispodobi osudio na vječno lutanje: e to je i Bloom! Samo što u briljantnoj dosjeci on ne luta diljem Mediterana ili duž svjetskoga šara, nego po dablinskoj čaršiji. Za lutanje nisu nužni široki prostori i nepoznati predjeli.

Bloom je prvi antijunak moderne književnosti, a na Joyceova “Uliksa” pozivaju se, ne znajući to, i oni koji ga nisu čitali. Naročito pisci koji ne znaju o čemu bi pisali. Sve što se Bloomu događa tog 16. lipnja 1904. on doživljava s istim intenzitetom i uz jednak životni ulog. Odlazak u zahod nije ništa manje značajan čin od stradanja za domovinu. Tim prije što se u zahod ide neusporedivo češće. To je ono čime je Joyce revolucionarizirao doživljaj svijeta u romanesknoj fikciji, i po tome je Bloom djed, pradjed, šukundjed, kurđel i askurđel svih kasnijih književnih junaka.

“Uliks” je među čitateljskim pukom na zlu glasu kao teška, neprohodna i dosadna knjiga. Kao i u svakoj drugoj predrasudi i u ovoj ima istine. Takva će, nečitljiva, biti onom čitatelju koji se ne prepozna u Leopoldu Bloomu i njegovu lutanju. Inače će joj se vraćati, čitajući nanovo stranicu-dvije, kao svojoj bibliji i ljetopisu najavljenog života.