Za posao SSS traže diplomu i isključuju niže kvalificirane

Da bismo mogli planirati obrazovanje tako da ono stvarno reflektira potrebe tržišta rada, morali bismo planirati barem četiri-pet godina unaprijed. Projekcije potreba za četiri-pet godina u Hrvatskoj ne postoje, tako da uvijek promašimo pokretnu metu.

Citirana izjava stručnjakinje za tržište rada Sanje Crnković-Pozaić iz davnijeg ljeta vrijedi i danas jer se ništa nije promijenilo: srednje i visoko obrazovanje u kombinaciji s tržištem rada ne funkcioniraju kao sustav povezanih posuda, mladima nakon izlaska iz obrazovnog sustava nedostaje praktičnih znanja, a sustav profesionalne orijentacije u Hrvatskoj u potpunosti je zakazao. Roditelji i učenici ne barataju informacijama ključnima za budućnost - kakve mogućnosti zaposlenja pruža upis u pojedino zanimanje.

- Posljedice? Svaka nova generacija koja bez kvalitetne informacije odabire svoju buduću kvalifikaciju je izgubljena generacija - kaže Crnković-Pozaić.

 

 

 

 

 

Dva sustava

Problem nepovezanosti tržišta rada i obrazovanja politika još očito ne percipira dovoljno važnom temom. Dva sustava, obrazovanje i rad, trebala bi biti osmišljena, pružati fleksibilnost i mogućnost da osobe mijenjaju smjerove. Međutim, ne postoji ni analitička podloga koja bi ljudima rekla što im slijedi nakon odabira određenog zanimanja. Ljudi tako donose ključne odluke za budućnost bez ikakvih relevantnih informacija.

Prema mišljenju naše sugovornice, sadašnje stanje je takvo da sigurno imamo previše srednjoškolskih programa koji su vrlo slični, roditelji između njih ne znaju odabrati što je dobro, a što nije, no puno važnija stvar jest da ne postoje praktična znanja koja su u strukovnom obrazovanju očekivana.

Prema rezultatima istraživanja koje je prije tri mjeseca objavila Agencija za znanost i visoko obrazovanje, 62 posto ispitanika na visokim učilištima tvrdi da nije imalo praktičnu nastavu jer ona nije ni obavezna. Njih jedva četiri posto tvrdi da je ta mogućnost na studiju postojala, ali nisu je iskoristili, a 33 posto ih potvrđuje da je imalo praksu. S druge strane, prema dostupnim podacima, samo desetak posto učenika srednjih škola imalo je iskustvo rada.

- Utopili smo se u moru teoretiziranja. Sve se vodi prema znanstvenim ishodima, za što tržište rada nema toliku potražnju. S druge strane, trebaju nam praktične vještine od kojih poslodavci znaju što očekivati.

Zbiva nam se čudna stvar: ljudi napuštaju strukovno obrazovanje, premda je ono u sve većoj potražnji, i događa se golemo prelijevanje prema visokom obrazovanju koje nudi teoretska znanja kojima poslodavci nisu zadovoljni. To mi sliči na omaglicu koja bi mogla potrajati, što je katastrofalno - ističe Sanja Crnković-Pozaić.

Ozbiljna analiza

 Jedino rješenje vidi u ozbiljnom analitičkom promišljanju o ljudskim resursima. Niti jedno dijete, kaže, ne smije ispasti iz srednje škole, svi koji imaju sposobnosti neka idu na fakultet, no oni koji nisu za to moraju steći praktična i kvalitetna znanja i vještine za ulazak na tržište rada.

- Voljela bih čuti kvalitetnu demografsku priču, a ne da ovo malo djece koje se rađa bacamo u vjetar i ne razmišljamo o njihovim sudbinama - zaključuje Sanja Crnković-Pozaić. Da ne postoje mehanizmi i nikakav jasan način kako dovršiti proces usklađivanja tržišta rada i obrazovanja, potvrđuje i Teo Matković s zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Strukovno obrazovanje, napominje, skuplje je od općega (gimnazijskog), košta i osposobljavanje učenika na radnome mjestu, praksa je dakle trošak, a zbog svega se taj sustav povezanosti obrazovanja i tržišta rada ne može odraditi preko noći. Ipak, on je vrlo vrijedan, pogotovo poslodavcima - napominje Matković.

- Na našem tržištu dominiraju mali poslodavci koji ne mogu kvalitetno osigurati osposobljavanje novih radnika, za razliku od velikih tvrtki koje internim obrazovanjem mogu stvoriti kadar. Usklađivanje tržišta rada i obrazovanja je nužno kako bismo imali radna mjesta i poslove veće složenosti - tvrdi on.

Prema njegovu mišljenju, problem je i u sljedećem: izuzetno velik broj mladih ljudi svoje poslove nalazi izvan struke za koju su se školovali, čak kada i za tom strukom postoji solidna potražnja. U pitanju je polovica osoba sa srednjom školom i trećina onih s visokim obrazovanjem koji rade u zanimanjima koja nisu vezana uz smjer stečene svjedodžbe. Riječ je o podacima prikupljanima od kasnih 90-ih do 2010., no Matković sumnja da su se promijenili.

Čest slučaj

- Dodatni je problem to što imamo velik udio prekvalificiranih osoba na poslovima koji traže niže kvalifikacije. Na taj način s tržišta su izgurani oni s nižim obrazovanjem. Primjerice, netko sa stručnim studijem ekonomije zaposlen je na radno mjesto rezervirano za nekoga sa srednjom ekonomskom pa automatski spušta ekonomista u konobare. Riječ je o primjeru vertikalne neusklađenosti - objašnjava Matković.

S druge stane, imamo horizontalnu neusklađenost i čest je slučaj na područjima s manjom potražnjom za radnom snagom da osobe koje su završile studij u jednom području, rade u drugom. Kao primjer, čest uvjet za državne javne službe je visoka razina obrazovanja iz društvenih i humanističkih znanosti - diplomirani anglist zaposlen u Ministarstvu poljoprivrede...

- Danas nije dovoljno imati posao, nego imati kvalitetan posao koji omogućava kreditnu sposobnost U Hrvatskoj je iznimno spor prelazak na tržište obrazovanja. Nakon srednje škole mladoj osobi je potrebno pet godina dok se njezine šanse ne izjednače s ostalim zaposlenicima, a oni s visokim obrazovanjem nešto brže plivaju, no i dalje su to dvije do tri godine - navodi Teo Matković.

Predstavnik HUP-ove Udruge poslodavaca u obrazovanju, Mislav Balković, zamjera što se često rasprava o usklađenosti obrazovanja s tržištem rada bavi - umjesto stvarnim izvorom problema - prebacivanjem odgovornosti između obrazovnih ustanova i poslodavaca koji se tobože “ne razumiju”.

- Duboko vjerujem da stvarni problem nije u razumijevanju, nego u osvješćivanju uloge i odgovornosti državnih obrazovnih ustanova koje školuju, ovisno o razini obrazovanja, od 92 do 99 posto naših učenika i studenata. Problem usklađenosti će se riješiti onda kad obrazovne ustanove požele raditi na dobrobit društva, a ne na način koji je njima jednostavniji i koji često štiti partikularne interese i sinekure - tvrdi Balković.

Ističe da se to može postići na dva načina. Dulji je osvješćivanje pune uloge i odgovornosti sustava obrazovanja u razvoju društva kod svakog zaposlenika i svakog čelnika obrazovne ustanove tako da oni sami požele maksimalno pridonositi društvu čak i onda kad to znači dodatni rad ili stalne osobne promjene. Kraći je promjena sustava javnog financiranja i upravljanja državnim obrazovnim ustanovama uz osnaživanje autonomije ustanove i uloge čelnika (kojega ne treba birati politika) te vezanje financiranja s mjerljivim rezultatima, od kojih zapošljivost može biti jedan od kriterija, ali sigurno ne jedini.

Izbor politike

 - Uvijek je dominantni izbor politike bio zadržavanje postojećeg stanja i time zaostajanje Hrvatske za konkurentima u EU koji se razvijaju. Bojim se da je ovakav scenarij zapravo najizvjesniji u zemlji u kojoj su često glasovi birača važniji od općeg dobra - zaključuje Balković.

Da se ništa puno nije promijenilo u ovoj problematici uvjeren je i Hrvoje Balen, predsjednik Uprvnog vijeća Visokog učilišta Algebra. Neki dan je, naime, putem svog Facebook profila podijelio tekst objavljen u časopisu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu PRIMAT od prije točno 30 godina, a glasi ovako: „Naši znanstveno-istraživački kapaciteti u privredi su preskromni, a kadar koji izlazi iz procesa obrazovanja ne odgovara razvojnim potrebama udruženog rada.”

- Čini se da se po pitanju odnosa obrazovanja i tržišta rada nismo puno pomakli, iako se dogodio i prijelaz iz planske u tržišnu ekonomiju, a pojavile su se internetske i mobilne tehnologije zahvaljujući kojima je enciklopedijsko, faktografsko znanje postalo nepotrebno, kaže Balen.

Vjerojatno treba ponoviti puno puta, međutim, iz kojeg razloga bi pojedinac morao znati napamet koje godine je otkrivena Amerika, ukoliko se ne traži logičkog povezivanja toga s nekim drugim činjenicama? Nije li došlo vrijeme da se oni koji vode javne politike i javno obrazovanje odrede koju specifičnu težinu ćemo kroz proračunska sredstva dati i zadovoljavanju potreba tržišta rada – pita Balen.