KOMENTAR Olimpijada razotkrila svu bizarnost Sportske TV

Moram priznati kako možda i nisam previše objektivan kad su u pitanju Olimpijske igre. Jedan sam od onih koji se posebno veseli svake četiri godine duhu i atmosferi Olimpijskih igara kao da se radi o događaju koji suštinski mijenja život nabolje. Nije se problem ustajati u dva ili tri u noći samo zbog jedne utrke ili skoka. Kasne noćne olimpijske utakmice se podrazumijevaju. Neobično, ali zbog Olimpijade su se u vrlo mladim danima propuštale i neke vrlo dobre prilike. Generacija sam koja je sazrijevala i odrasla uz magični glas Bože Sušeca koji kao da nije prenosio sport, nego je glasno o njemu sanjao te istodobno kipio od pretjerano dobre pripremljenosti koju je demonstrirao viškom znanja o svemu i svakome. Neobična kombinacija. Ukratko; s obzirom na to da mi je nekoć padalo na pamet uzeti godišnji u vrijeme Olimpijskih igara, zaista možda nisam pozvan suditi o tome koliki je i je li uopće promašaj odluka uredništva Hrvatske radiotelevizije da u udarnom terminu u srijedu navečer na 2. programu umjesto prijenosa Olimpijade razvuče užasno dosadnu i zapravo nebitnu utakmicu između Seville i Reala. Radilo se tu kao o nekom Superkupu, ali je po sastavu Reala bilo vidljivo da je čak i njima to nebitno loptanje te je utakmica bila uvjerljivo - superdosadna. Sve je ispalo baš kako ne treba. Žena i djeca na moru, na stolu hladna piva i zamamna pljeskavica, a ja sam se morao suočiti s neshvatljivom odlukom HTV-a da zanemari pisanje sportske povijesti u Riju i nametne nam "popularni" nogomet.

No još gora bila je trauma koja je uslijedila. Revoltiran HTV-ovim sportskim autizmom, počeo sam na kabelskoj šaltati redom sve programe u potrazi za malo Olimpijade. Ništa. A onda sam se poprilično šokirao kad sam otkrio kao još uvijek postoji nešto što se zove Sportska TV. I sve su mi se kockice posložile: mi u Hrvatskoj kao volimo sport, ali zapravo ga samo želimo iskoristiti; ne razumijemo ga niti ga poštujemo. Otkud tako depresivan zaključak?

Nažalost, taj zaključak mi se činio vrlo racionalnim i sljedećeg jutra. Ne vjerujem, naime, da bilo gdje drugdje u svijetu postoji nešto tako bizarno kao što je Sportska TV. Iako je u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora ta televizija s nacionalnom koncesijom, naravno, ne prenosi Olimpijadu niti se bavi promicanjem olimpijskih vrijednosti. U vrijeme Seville i Reala oni su pak malo puštali nekakve telope sa zastarjelim sportskim vijestima, poneku reklamu i beskonačne vijesti Al Jazeere. Ta televizija postojala je, i nekim čudom još postoji, da bi Hrvatski olimpijski odbor na nju troši velike novce umjesto da izdašno pomaže hrvatske olimpijce. Je li zaista baš slučajno da se broj plivača u Riju smanjio šest puta ili to što su košarkaši dobili žuljeve na koljenima u avionu? Možda. A možda ima i veze sa Sportskom TV.

Ne tako davne 2013. godine raspravljalo se o dvogodišnjim gubicima Sportske TV od 37,9 milijuna kuna te o kreditu od 29 milijuna kuna za koji je jamac bio HOO.

Iako se još tada činilo da je Sportska TV neka vrsta spalionice novca namijenjenog sportašima, inače vrlo inteligentni i sposobni Zlatko Mateša, šef HOO-a, inatljivo je ponavljao priču o tobožnjoj smislenosti tog očigledno promašenog projekta. "Sportska TV projekt je ulaganja koji će postati profitabilan 2016. godine. Pa tko je ikad pokrenuo televiziju koja je postala odmah profitabilna?" izjavio je Mateša hrabro 2013. godine. Došla je i 2016., a Sportska TV je, naravno, ostala potpuno neuspješna. I nikom ništa. Osim što su u međuvremenu opet potrošeni neki milijuni za koje bi bilo bolje da su završili u, recimo, hranarinama sportaša.

OK, možemo mi danas zaboraviti na sramotne epizode Sportske TV kao što su bile one s dugovima za prava Formule One Kreator grupi, u zaborav možemo baciti blamažu njihovog nekvalitetnog prijenosa Svjetskog prvenstva na ledu, ali valjda ipak imamo pravo velikane u HOO-u pitati neka zdravorazumska pitanja. Primjerice, ako se HOO dijelom financirao javnim novcem, kakvog smisla ima da se sređuje Sportskoj TV preuzimanje prijenosa Svjetskog prvenstva u atletici u Pekingu od javne televizije (HTV-a) koju također plaćaju građani? Zar je u interesu građana dati svoj novac da se kraljica svih sportova u kojoj je Hrvatska sve uspješnija prenosi na televiziji koju skoro nitko ne gleda?