U PLANINE! REPORTAŽA S VELEBITA Starinska kamena skloništa pretvorena u turističku destinaciju

Odavno su minula vremena kad su Velebitom hodali pastiri a stoka pasući šumama otimala livade od zarastanja. U ljetno doba, sve do 1960-ih, podgorci, čije su kuće bile na 300-400 metara nadmorske visine, sele se više u planinu, cijele obitelji zaustavile bi se na 900 do 1300 m, na Alanu, primjerice.

U one više dijelove, iznad 1300 m, u potrazi za ispašom stoku su gonili uglavnom muškarci. Velebit je prošaran ostacima nekadašnjih pastirskih stanova, kamenim skloništima koja su koristili. U NP-u Sjeverni Velebit na dvije su lokacije obnovljeni, zapravo izgrađeni pastirski stanovi. Od ovog ljeta otvoreni su turistima. Četiri su takva stana na Lubenovcu, udolini i livadi u južnom dijelu NP-a, a šest ih je na Alanu, u neposrednoj blizini ceste i planinarskog doma.

 

Nije betoniranje

Ti osuvremenjeni pastirski stanovi niknuli su na Velebitu unatoč velikom protivljenju aktivista za zaštitu prirode. Predsjednik Udruge Animalia Ladislav Radoslović, dobar poznavatelj Velebita i zaljubljenik u planinu, upozorava da je na djelu zapravo devastacija prirode.

“Kad smo prigovorili da nema prostornog plana i da je izgradnja stanova nelegalna, donijeli su prostorni plan po hitnoj proceduri, a to je akt koji je za nacionalni park teško napraviti, treba ga dobro promisliti, s različitih aspekata. Uprava NP-a Sjeverni Velebit ovim betonira Velebit, sad u te kuće dovodi turiste, na prostor Velikog Lubenovca, koji je na samoj granici strogog rezervata prirode, na obroncima Rožanskih kukova, preciznije na obroncima Krajačevog kuka, gdje se inače čak i planinarima ograničavaju šetnje i brišu markacije. Tim prostornim planom otvorili su Pandorinu kutiju, jer on predviđa da je na nekim lokalitetima dozvoljena gradnja ne samo upravi NP-a već svim vlasnicima nekadašnjih pastirskih stanova, a u funkciji bavljenja tradicijskim stočarstvom i robinzonskim turizmom. To znači da će mnogi moći graditi, da im je dovoljno reći da se namjeravaju baviti stočarstvom ili robinzonskim turizmom. Danas kažem ‘baviti ću se stočarstvom’, iduće godine već ne moram, a zgrada ostaje. Neki tako već tri godine traže građevinsku dozvolu, pozivajući se na odredbe tog prostornog plana koji kaže da im je dopušteno obnoviti pastirski stan. Ako taj prostorni plan ostane prije ili kasnije, na Lubenovcu će niknuti vikend-naselje, to onda više nije NP!” zabrinuto će Radulović.

I dok u NP-u tvrde da primarna intencija obnove pastirskih stanova nije turizam, da će oni služiti prvenstveno znanstvenicima i u svrhu povratka stoke na Velebit, jer tamošnje livade zarastaju, pitamo ih kad će stoka na planinu. “Prva stada bi trebala doći već ovo ljeto, maksimalno 150 grla goveda na nekoliko travnjaka na Tudorevu i Padežima”, kaže Svjetlana Lupret-Obradović, biologinja i voditeljica u NP-u.

Stol i krevet

No nisu li baš na Lubenovcu gradili govoreći da će pastirski stanovi pomoći povratku suvremenih pastira, obnovi stočarstva? “Na Lubenovac ne možemo tako brzo pustiti stoku, u planu je pilot-projekt povratka stočarstva na Lubenovac, što će uključivati i monitoring travnjačkih vrsta kako bismo vidjeli utjecaj uvođenja ispaše”, kaže Lupret-Obradović. Ima već neko vrijeme da četiri lička OPG-a čekaju na dozvolu da sa stokom dođu na ispašu.

Do pastirskih se stanova može s Krasna, šumskom cestom put Štirovače. Do Lubenovca je oko 45, Alan je nakon sata vožnje. Može im se prići i s Jadranske magistrale, cestom od Jablanca ili s ličke strane, iz pravca Gospića. Iznajmljuje ih uprava NP-a, oni u Krasnom daju i upute što ponijeti, kako se ponašati i što očekivati za boravka tamo. Na Lubenovcu u stanovima nema kreveta, u ležaj se pretvaraju klupe i stol za ručavanje na koje se stavi madrac. Na Alanu je komfornije, tamo je i struja, putem solarnih panela. Vode je u šterni, tu su kante, za nakalati za pranje suđa i tuširanje.

Planinska igraonica

Na ostacima većeg, trostrukog objekta izgrađena je “planinska igraonica”, edukacijski centar s interaktivnom izložbom o velikim zvijerima, dubokim jamama, biljkama kamenjarkama te o tradicionalnom načinu života pastira. U Kući tetrijeb, a svaka se na Alanu zove po životinji, imaju i Kuću pijavica te Kuću strizibuba.

Tom Nagel, američki profesor šumarstva s ljubljanskom katedrom, oznojen, upravo stigao iz šume, u ruksaku traži suhu odjeću. Njegove poljska i slovenska kolegica pregledavaju fotografije što su ih to jutro napravile na terenu. Dvadesetak znanstvenika, skupina šumara i biologa, profesora i studenata, među njima i Hrvati, Nijemci, Šveđani u pastirskim su stanovima četiri dana. Doveo ih je projekt Hrvatske zaklade za znanost, na Velebitu tragaju za prašumom, traže komad jako očuvane šume na kojem planiraju godinama pratiti klimatske promjene.

“Može to biti od 30 do 500 hektara velik komad, što veći to bolji”, zbaci ruksak s leđa Stjepan Mikac, vođa projekta, profesor za zagrebačkog Šumarskog fakulteta. Ovih dana vade uzorke iz stabala, gledaju koliko su stara, u svakom je tom godu zapisan neki događaj, evidentirana svaka sušna godina, svaki štetni nametnik, velika hladnoća... “Kako vam je u stanovima?” “Dobro, valjda. Mi smo uglavnom u šumi, o stanovima baš i ne razmišljamo”, ponešto odsutno će znanstvenik.

 

 

Donijeli su zalihe hrane za par dana, kažu da bi bilo dobro da je tu frižider, da odlože kobasice. Zabavlja ih improvizirani vanjski tuš, zapravo kanta s natočenom vodom iz šterne.

Atmosfera podsjeća na školsku ekskurziju. Na galeriji do koje se penje smrekovim ljestvama šest je madraca. “Navečer dođeš umoran iz šume, legneš na svoj ‘krevet’, misliš sad ćeš zaspati istog trena, ali kako su to ležajevi jedan do drugog krenu priče pa se to odulji do dva, tri ujutro...” govori biolog uočljivih podočnjaka, meškoljeći se na tronošcu koji je stolar izradio bez ijednog čavla. Nespretno ustajući zagrebe po seljačkom podu od smreke.

Iza njega je peć na drva, na drugom zidu je starinski umivaonik za koji primjećuju da je više dopadljiv negoli funkcionalan, ruke je lakše oprati vani jer voda kroz ovu drvenu cijev slabo curi. I tuširati se lakše vani negoli u “kupaonici”, jer metalna kablica u koju je predviđeno da se slijeva voda, užasavajuće je oštrih rubova, kaže jedna od znanstvenica dodajući da bi im, da mogu raditi na laptopima, dobro došlo da u kući stave produžne kabele.

Poskok ljubimac

U Kući Tetrijeb ležaj je 100 kuna dnevno. Deset je kreveta, od toga šest na galeriji. Imaju i nešto manje stanove, za osam ljudi, koje izdaju za 1200 kuna po danu. Kuća na Lubenovcu za četiri osobe je 750 kuna, reda informacije Nikola Novak nudeći nam još topao kruh s češnjakom. Ovdje je zaposlen sezonski, u pastirskoj igraonici, zapravo edukativnom centru, u sklopu stanova na Alanu, dočekuje posjetitelje, prodaje ulaznice, suvenire.

Kad nije na poslu, u Svetom je Jurju kod Senja.

“Tamo sam pobjegao iz Zagreba, jer i žena i ja jako volimo prirodu, a tako odgajamo i djecu.”

Koju minutu prije no što smo stigli sa stana u pastirskom stanu odjavio se stariji švicarski par, boravili su ovdje nekoliko dana. “Odoše u Zagreb. Na avion”, govori Novak i vodi nas iza “planinske igraonice”. Hoće nam pokazati “kućnog ljubimca, poskoka od 60 cm”. Uzalud gledamo po suhozidu. “Tu je negdje, uvukao se u rupu, oni su teritorijalni, vrte se na istom mjestu, pojavit će se... Jučer, leži ti on tako tu, ispred njega bjelouška od metar i dvadeset, samo prođe, ode uzbrdo, htio sam slikati, ali nisam imao narihtano na automatski, dok sam narihtao blendu otišli su...” govori fotografu koji čeka s aparatom.” Prebire prstima po zidu, tražeći ga: “Ne vole oni kad puše i kad je sunce prejako”.