PIŠE VIKTOR VRESNIK Ključno pitanje: tko će upravljati proračunom, dugom i porezima

U Lastovu nijedan crkveni sat ne pokazuje točno vrijeme, kazaljke su zaleđene, na svakoj strani u drugom vremenu. Zvono sa zvonika, međutim, otkucava točno pa vučem jeftinu paralelu s državom: ne zna se tko će nam na jesen biti premijer, nijedan od predstavljenih stranačkih programa nije tu s namjerom da ga netko provede, točan je samo prijeteći iznos od 28 milijardi kuna duga koji nam sljedeće godine dospijeva i datumi kada obveznice stižu na naplatu.

Četiri ozbiljna igrača objavila su utrku za premijersku poziciju (Milanović, Plenković, Bandić, Petrov - da slijedimo redoslijed posljednjih anketa), mene međutim više zanima tko će biti novi ministar financija i vjerujem da nisam jedini. U godini svođenja računa to nije funkcija koju se prihvaća zbog dodatne stavke u životopisu.

Prvi, još predratni, hrvatski ministar financija, Marijan Hanžeković, potpisao je prvu hrvatsku novčanicu, hrvatski dinar, privremeno poremetivši raspodjelu ovlasti između Ministarstva financija i Hrvatske narodne banke. Treći po redu i posljednji ratni ministar Božo Prka uspostavio je prvi hrvatski državni proračun i postavio temelje poreznog sustava, Borislav Škegro ostao je zapamćen po PDV-u, ali bio je značajan sudionik tima koji je proveo prvi dio velike reforme Nikice Valentića (drugi nikad nije proveden) u vladi u kojoj je trojac premijer - guverner HNB-a - ministar financija vjerojatno funkcionirao najbolje dosad. Račanov tandem Mate Crkvenac - Damir Kuštrak otplatio je značajan dio unutarnjeg duga države, namaknuo novac za gradnju autocesta, ali i prvi značajno zadužio državu. Ivan Šuker imao je sreću da je bio ministar u najboljem razdoblju globalne ekonomske ekspanzije čiji se odraz osjetio i u Hrvatskoj. U njegovo vrijeme završena je MMF-ova misija u Hrvatskoj, ali i započela - ne njegovom krivnjom, ali uz njegovo sudjelovanje - nezaustavljena spirala financijskog propadanja države i ekonomske stagnacije.

Tko dolazi na jesen?

Kani li se, u slučaju da se SDP vrati u Banske dvore, u svoj bivši ured vratiti Boris Lalovac? Relativno mlad političar koji je u Ministarstvo financija stigao iz Raiffeisen banke na poziv tadašnjeg ministra Slavka Linića da bude njegov zamjenik, kao njegov nasljednik pokazao je nekoliko za hrvatske političare atipičnih osobina: usudio se suprotstaviti bankama, najavio otvaranje proračunskih i ministarskih troškova javnosti, zagrebao u sustav naplate poreza i, što je građanima možda važnije, značajan broj dužnika u švicarskom franku spasio od propasti. Protivnici mu zamjeraju populizam (jer gotovo svaka od njegovih provedenih i predloženih mjera imala je pozitivan odjek u širokoj javnosti), ali i nespretnu komunikaciju s bankama i moguće prebacivanje problema švicarca s dužnika na teret svih poreznih obveznika. Za svog relativno kratkog mandata proračun nije stigao učiniti transparentnim. Otpor ministara bio je žestok, pitanje je bi li uspio dobiti premijerovu punu podršku.

Lalovac je, nakon promjene vlade, najavio odlazak iz politike i nastavak karijere u privatnom biznisu, što je odluka koju će bankari koji zbog švicarca tuže državu sigurno pozdraviti. Lalovac je međutim i za vrijeme mandata govorio da nije političar iako je vukao poteze koji su bili izraziti politički.

SDP na lageru zasad nema adekvatnu rezervu, ako ne uspije iz Agrokora povući nekadašnjeg zamjenika ministra Crkvenca Damira Kuštraka (koji je u Račanovu vladu stigao kao liberal), što je malo vjerojatno.

Zdravko Marić, današnji ministar financija, ni po čemu nije kriv što je vlada u kojoj se našao izgubila povjerenje i sabora i nacije. Kvalitetan stručnjak, poznavatelj rada u ministarstvu i svjestan težine problema koji čekaju ministra bio bi logičan izbor HDZ-a, pa i Mosta, ne ispriječi li mu se na tom putu kratkotrajna ambicija da u propalom pokušaju preslagivanja preuzme vladu Tihomira Oreškovića s kojim inače, čini se, kvalitetno surađuje. Za razliku od Lalovca, Marić nije imao vremena pokazati ima li talenta i za politiku. HDZ ima nekoliko rezervi, od već jednom gotovo izabranog predsjednika HDZ-ova odbora za financije Tomislava Ćorića, zastupnice u EU parlamentu Ivane Maletić, do možda ipak preumornog Ivana Šukera.

Rezerve izvan vodećeg stranačkog dvojca su tanke. Nekoliko stručnjaka za koje se pretpostavlja da bi mogli raditi taj posao već su zauzeti. Zašto bi, pobogu, Velimir Šonje napustio udobnu poziciju samostalnog neovisnog analitičara u vlastitoj privatnoj tvrtki i prihvatio se neizvjesne, a sigurno teške ministarske funkcije? Tko bi mogao nagovoriti Martinu Dalić, koja je odradila svoju kratku ministarsku dionicu u vladi Jadranke Kosor, da se na poziv države odrekne svoje današnje karijere u MMF-u, pogotovo nakon što su njeni kasniji reformski prijedlozi u Saboru odbačeni bez rasprave? HSLS-ovac Josip Budimir i danas ima preslabu stranačku bazu, a odmetnici iz Mosta bolje je da to i ostanu.

Što znači dobra suradnja premijera i ministra financija možda najbolje vidimo danas. Od svega što nam se dogodilo od posljednjih izbora, jedino financijska politika pokazuje znakove zdravog života i zasad nas spašava od brodoloma. Oprezne rejting agencije već su pod lupu stavile prognozu naše budućnosti.