Treba li objaviti fotografiju terorista?

Pomaže li objavljivanje fotografija terorista njihovoj glorifikaciji i doprinosi li zapravo propagandi terorizma?

U Francuskoj je upravo završena javna rasprava na tu temu. Raspravu je započeo dnevnik Le Monde, čiji je urednik Jerome Fenoglio pozvao na veću odgovornost medija. U tjedan dana skupljeno je 110.000 potpisa za online peticiju za medijsku anonimnost terorista, što se tumači kao čin građanskog otpora terorizmu. Rezultat je da se većina velikih medija (Le Monde, Le Croix, France 24, RFI, BFMTV, radio Europe 1) složila da objavljivanjem fotografija počinitelja postiže “efekt heroja” i donijela je odluku da ih ne objavljuju kako bi spriječili eventualno veličanje poslije smrti. Međutim ima i onih koji to doživljavaju kao čin cenzure, pa urednik Liberationa kaže da objavljivanje fotografije nije isto što i glorificiranje. Agencija AFP drži da i ime i fotografija jesu informacija. Neki pak kažu da je to uvođenje “medijske diktature”.

Nakon svakog terorističkog čina, onog u Parizu ili Bruxellesu, u Nici ili Münchenu, u medijima osvanu fotografije žrtava a uskoro zatim i počinitelja. Obično se njihove zadrže puno duže na naslovnicama. Slijede priče o njihovom djetinjstvu, izjave prijatelja i roditelja. Žrtve ispadaju nekako manje važne, o njima se manje piše, one privlače manje medijske pažnje. Jednostavna je istina da je zlo privlačno za medije, da je bolji “materijal” za vijest, reportažu ili komentar.

Motiv koji osobu tjera da počini zločin daleko je zanimljiviji od sudbine žrtve koja se u krivo vrijeme našla na krivom mjestu. Tako mediji preko noći počinitelje pretvaraju u globalne zvijezde. Treba dodati da teroristi često sami snimaju filmove ili prisiljavaju druge da ih slikaju pa se stječe dojam da je tim mladićima upravo slava i bila glavni cilj. Za nju su spremni počiniti grozne stvari, na primjer prerezati grkljan starom svećeniku.

Nema veze što je ta slava često posmrtna. Jer slava je cool. Ideja da će njegova fotografija osvanuti na naslovnicama velikih novina i na TV ekranima širom svijeta nekom mladiću na rubu društva može biti prilično zavodljiv poticaj za teroristički čin. Možda i jedini način osobne afirmacije. U ovom medijskom kontekstu, ideologija koja obećava raj i rajske djeve ili osveta društvu za poniženja izgleda da je manje važna. Važno je da su počinitelji mladi ljudi, ponekad čak maloljetnici. Mladi općenito teško mogu pojmiti svoju smrtnost pa im je utoliko lakše srljati u “herojske” akcije. Ali dobro znaju da tako postaju slavni.

Svi su danas svjesni moći slike jer živimo u kulturi slika. ISIL ne bi bio ni upola toliko zastrašujući da ne odašilja snimke pogubljenja žrtava, na primjer.

Ne postoji loš publicitet, kako bi rekli Amerikanci. Toga smo svjesni svakoga dana, bilo da se radi o tipu koji je pijan pregazio djevojku, do sociopatskih ubojica i terorista. Svi oni završavaju u medijima. I socijalni mediji dalje umnožavaju i šire njihove fotografije i tako pridonose veličanju zločinca.

Kad ISIL poziva sljedbenike na terorističke napade na Zapadu, i te kako su svjesni da će počinitelji postati slavni. Vrlo dobro znaju kako funkcioniraju vijesti i važna im je maksimalna pozornost. Stručnjaci kažu da terorističke organizacije upravo žele medije zatrpati takvim događajima da bi se stalno bavili njima.

Ne treba zanemariti ekonomski efekt senzacionalizma. Svake se novine žele prodati u što više primjeraka, a TV kanali imati što više gledatelja. Dakako da je zarada veća kad se objavljuju što dramatičnije i ekskluzivnije fotografije. U natjecanju za što veću pažnju publike, senzacionalizam je u ozbiljnim medijima zavladao i ranije, a sada dosiže vrhunac.

Više nitko ne misli da su mediji neutralni. Francuzi su proglasili “rat protiv terorizma” i u tom kontekstu treba gledati na odluku njihovih medija o samocenzuri. Svjesni su da mediji imaju ogromnu moć oblikovanja javnog mnijenja, pa i moć glorificiranja zločinaca objavljivanjem njihovih fotografija, čak i kad jasno stoje na strani žrtava i osuđuju počinitelje. I u slučaju kad im glorificiranje nije namjera, beskrajno mnoštvo fotografija u medijima može imati upravo taj efekt, što terorističkim organizacijama donosi samo još veći publicitet.

Zanimljiv je primjer medija u Švedskoj, koji ide u sasvim drugom pravcu. Kada je ovog proljeća jedan izbjeglica u domu u kojem su bili smješteni bio optužen za ubojstvo mlade socijalne radnice (čija je fotografija i priča njene majke objavljena), nigdje se nije moglo naći njegovo ime, porijeklo, godine a kamoli fotografija. Mediji su štitili njegov identitet i morali ste čitati, recimo, britansku štampu da biste saznali detalje i vidjeli fotografiju počinitelja. Ova vrsta pristupa štiti počinitelja, ali istovremeno pokušava izbjeći predrasude koje bi mogle zavladati prema određenoj etničkoj skupini ili izbjeglicama. Švedski mediji naime štite i čitatelje od - njih samih.

Kako onda informirati publiku a da se istovremeno, već i zbog prirode medija, izbjegne veličanje počinitelja? Tako da mediji budu ne samo informativni nego i odgovorni i edukativni i da nas štite od naših strahova i niskih strasti. Problem je, kao i uvijek, odrediti granicu između toga i cenzure.