POTEZ O KOJEM ĆE OVISITI OPSTANAK SLJEDEĆE VLADE Ne povuče li ga, past će

I ptice na grani znaju da Hrvatska nema osobitu poslovnu klimu i da su prepreke ulaganjima visoke. Osim nebrojenih svjedočanstava poduzetnika, postoji niz indikatora poslovne klime i investicijskih prepreka koje objavljuju ugledne institucije poput Svjetske banke, IFC-a i Svjetskoga gospodarskog foruma. Svi oni jasno ukazuju na problem.

Dakle, aktualno gospodarsko zaostajanje (Poljaci su nas davno prestigli, Rumunji nas sustižu) moglo se predvidjeti godinama ranije na temelju veoma lošeg položaja Hrvatske na ljestvicama konkurentnosti i pokazatelja poslovne klime. Pomoću njih se mogu identificirati sidra koja nas vuku prema dnu. Postavlja se pitanje koja su to sidra. Prepoznaju li ih političari te ako ih prepoznaju, zašto dosad nisu učinili više da se otkvačimo od njih?

Odgovori će pokazati da sljedeća Vlada nema izbora: ako konačno ne učini nešto konkretno po pitanju poslovne klime i otklanjanja barijera, trebala bi brzo pasti.

Sidra koja vuku prema dnu

 Kada Svjetska banka u jesen svake godine objavi pokazatelje poslovne klime Doing Business, tada počne komentiranje mjesta na rang-ljestvici: jesmo li 39. ili 40. i jesu li tri ili četiri države članice EU iza nas. Međutim, Doing Business pruža nešto puno vrednije. Omogućava pregled institucionalnih područja važnih za poslovanje, u kojima smo daleko od najbolje svjetske prakse.

Tako znamo da najlošije stojimo u pogledu rješavanja nesolventnosti poduzeća - tu smo dostigli tek 54 posto od najbolje svjetske prakse. Slijede pristup kreditima s 55 posto i izdavanje građevinskih dozvola te registracija vlasništva nad nekretninama s oko 63 posto od najbolje svjetske prakse. Podatke za ostala područja možete pronaći na slici.

Ako se želi promatrati kvaliteta šireg institucionalnog okvira, postoje i drugi pokazatelji. Na primjer, anketni pokazatelji o poduzetništvu pokazuju da ljudi u Hrvatskoj nemaju velik strah od neuspjeha. Hrvatski je strah, uz bugarski i slovenski, najmanji među bivšim socijalističkim zemljama. To doista iznenađuje, s obzirom na navodno raširen “socijalistički mentalitet”. S druge strane, ankete Svjetskoga gospodarskog foruma pokazuju da je Hrvatska izrazito nesigurna zemlja u pogledu mogućnosti pravosuđa u zaštiti poduzetnika od samovolje administracije. U tome smo - zanimljivo, opet uz Sloveniju i Bugarsku - najgori u usporedivoj skupini država.

Odnos institucija

Dakle, ljudi nemaju neki ugrađeni strah od poduzetničkog neuspjeha, ali je moguće da ih volja za poduzetništvom prođe kada pogledaju kako se institucije odnose prema toj djelatnosti. Ulazak u poduzetništvo zahtijeva dozu ludosti, tj. neopravdanog optimizma, i pitanje je koliko ljudi unaprijed razmišljaju o stvarima kao što je zaštita pred sudom. Ipak, gotovo svi imaju osjećaj za ukupni društveni ambijent, a on je obilježen nepovjerenjem prema institucijama zbog osjećaja da nisu otvorene i da se ne odnose jednako prema svima. Taj osjećaj ljude može odvratiti od pokušaja, možda čak i potaknuti na razmišljanje o seljenju u druge zemlje.

Prema tome, nisu problem ljudi. Oni bi još i imali hrabrosti kada bi institucije poticale preuzimanje rizika, umjesto da tjeraju strah u kosti.

Prikazani indikatori nemaju za cilj pružiti sveobuhvatan pregled investicijskih barijera i loših strana poslovne klime u Hrvatskoj. Želio sam samo naglasiti da pokazatelji - alati za mjerenje i upravljanje procesima poboljšanja poslovne klime - postoje.

Štoviše, znanje o njima postoji u našoj administraciji. Ministarstvo gospodarstva i Agencija za investicije i konkurentnost su u proteklih nekoliko godina ovladali pokazateljima i sa Svjetskom bankom je napravljen memorandum o prioritetnim akcijama na temelju pokazatelja Doing Business. S obzirom na preporuke Vijeća EU (da, i EU je prepoznala ovu našu slabu točku), krenulo se u mjere liberalizacije tržišta usluga i u veoma vrijedne pokušaje mjerenja regulatornih troškova i njihova smanjenja za 25 posto. Međutim, osobitih učinaka nema.

Kako je to moguće ako postoje mjerni alati, znanja, ljudi, preporuke Komisije i Vijeća, odluke i dokumenti Vlade?

U potragu za ključnim preprekama poboljšanju poslovne klime u Hrvatskoj treba krenuti imajući na umu jednostavno načelo da riba smrdi od glave. Politika predugo nije prepoznavala važnost ovih problema, kao ni prave metode za njihovo rješavanje. Evo kratke kronologije:

Populistički instinkt Ive Sanadera probudio se veoma rano, u vezi s ovom temom još prije desetak godina. Osjetio je da bi se tu mogao zaraditi poneki politički bod. Organizirao je famozni Hitrorez - program hitrog otklanjanja suvišne regulacije. Uz veliku medijsku pompu “rezani” su razni pravilnici. No, nakon što je interes javnosti za akciju splasnuo, a politički fokus odletio ka nekim drugim temama, sustav se raspao. Tada je stvoreno vrijedno iskustvo koje bi se danas moglo ponovno upotrijebiti, ali akcija je bila kampanjska. Nisu ostale ni organizacija, ni procedure po kojima bi se rad na ukidanju suvišnih i promjenama loših propisa nastavio i unaprijedio. Otišli su i ljudi koji su na tome radili.

Četverac snova

 Jadranka Kosor je okupila savjetnički četverac iz snova (Švaljek, Škegro, Lovrinčević, Perić). Oni nisu propustili ugraditi i ovu temu u premijerkin power point program. Međutim, politika je u relativno kratkom razdoblju Vlade Jadranke Kosor bila obilježena kompromisima i nedostatkom dugoročne perspektive. Njeno je doba bilo obilježeno i jednom zabunom koja ilustrira problem. Na početku krize rasla je svijest o raširenosti korupcije, a usporedo je rastao i zahtjev javnosti za uštedama i ukidanjem prevelikog broja državnih agencija. Ne bi li udovoljila tom zahtjevu, Vlada Jadranke Kosor ukida Ured za procjenu učinaka propisa. Valjda nisu shvaćali čemu taj ured služi. Bila je riječ o ključnoj organizaciji za usporavanje birokratske hiperprodukcije propisa i procjenu njihovih učinaka prije nego što ih Vlada predloži, a Sabor usvoji. Tako je napravljen korak unatrag.

Velika vizija

Široko komentirana slaba zainteresiranost Zorana Milanovića za gospodarske teme već je u samom startu 2012. dovela do toga da su gospodarske štafetne palice u potpunosti predane Radimiru Čačiću i Slavku Liniću. Prema logici da nam neće šusteri pokretati gospodarstvo, u njihovoj velikoj viziji nije bilo mnogo mjesta za zamorne detalje poput regulatornih troškova, pažljivog vaganja propisa i liberalizacije tamo nekih malih tržišta. Uostalom, već smo vidjeli da kada država ozbiljno zapne, kao s autocestama, nema tu nekih posebnih barijera: prostorni planovi, dozvole, otkupi zemljišta, radne dozvole za strane inženjere - sve se rješava odmah. Kad je država poduzetnik, Hrvatska odjednom postane Švicarska.

Međutim, početna gospodarska vizija Kukuriku-koalicije brzo je izblijedjela. Prvog ključnog čovjeka za gospodarstvo nije bilo već 2013., drugog 2014. U njihove je cipele ušao potpredsjednik Grčić. On je pokrenuo koordinacije koje su se pokazale neučinkovite. Ipak, treba priznati da iz tih vremena potječe početak spomenute akumulacije znanja o indikatorima i alatima za poboljšanje poslovne klime.

Ljudi iz Ministarstva gospodarstva te Agencije za investicije i konkurentnost tada počinju ambicioznije gurati program dokidanja barijera, liberalizacije i poboljšanja poslovne klime. No, sami su preslabi, a i nailaze na barijere u suradnji s drugim ministarstvima. I u tome je bit problema ovoga posla - rješavanje bitnih regulatornih pitanja traži horizontalnu koordinaciju većeg broja ministarstava i agencija, a nerijetko i lokalne vlasti. To se ne može raditi plenarno i bez čvrstog vodstva. Politički sponzor projekta mora osigurati prioritetnu važnost projekta na listi Vladinih ciljeva te mora imati politički autoritet i barem minimum menadžerske sposobnosti za upravljanje složenim procesima.

Povrat-napor

U tom svjetlu, Tihomir Orešković je najveća enigma u ovom nizu hrvatskih vlada. Kao iskusan operativac-menadžer, s nešto iskustva i iz hrvatskog poslovnog sektora, morao je znati da napredak poslovne klime i otklanjanje barijera predstavlja prioritet koji može dati najveći povrat u odnosu na uloženi politički napor i napor administracije. Iako nije političar, morao je politiku razumjeti dovoljno dobro da shvati da je to relativno lako napraviti jer će politički otpori mjerama uklanjanja investicijskih barijera i unapređenja poslovne klime biti puno manji nego, primjerice, u slučaju privatizacija državnih poduzeća. Neki sindikati su čak otvoreno podržavali ovu ideju! Imao je i ljude u organizaciji. Samo je trebao posložiti stvari i pustiti ljude da rade, a onda stiskati ministre kada proces negdje zapne. Ali, ništa od toga, osim one lako zaboravljive epizode s pečatom koja je u javnosti izazvala više podsmijeha nego zadovoljstva.

Loša iskustva

Hrvatska je nakupila toliko loših iskustava s (ne)otklanjanjem investicijskih barijera i unapređenjem poslovne klime da je sazrelo vrijeme za uspjeh. Daleko od toga da je riječ o jednostavnom zadatku. Kao u kirurgiji: ako se zareže preusko, bolest ostaje; ako se zareže preširoko, nastaje prijetnja za druge ograne. Mnogi propisi imaju smisla, društvene su im koristi veće od troškova, i u projekt moraju biti ugrađeni sigurnosni mehanizmi koji će osigurati da se ne reže preširoko.

Jednako tako, netko talentiran i autoritativan mora brzo rješavati pitanja koordinacije i nadležnosti te osigurati adekvatne ljude, organizaciju i novac za izvedbu projekta. Osobit će izazov biti rješavanje propisa koji zalaze u okvir mandata lokalnih vlasti. Ukratko, traži se i političar i menadžer u jednoj osobi, koji će vezati svoju karijeru uz ovakav projekt. Nekome bi to moglo biti politički zanimljivo jer otklanjanje barijera investiranju ima potencijal dobivanja široke potpore javnosti (nešto slično onoj popularnosti Slavka Linića u vrijeme fiskalizacije).