PIŠE BRUNO ŠIMLEŠA Nacionalisti zapravo nemaju pojma o tome što je to domoljublje
Vjerojatno znate da se 5. 8. slavi Dan pobjede. Možda znate da se zove i Dan domovinske zahvalnosti. Ali vrlo vjerojatno ne znate da je od 2008. to ujedno i Dan hrvatskih branitelja, a još se često ubaci i podatak da je to obljetnica Vojno-redarstvene operacije Oluja. I tako taj dan ima prekrasno jezgrovit naziv Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, prepoznatog akronima DPDZDHB. Nije ni čudo da većina ljudi ne zna što se sve slavi 5. 8. Političari su toliko često mijenjali i nazive i datume određenih praznika da je normalno što smo zbunjeni.
A 5. 8. je za mene i Dan podvojenih osjećaja. S jedne strane, naravno da mi je drago što je Hrvatska oslobođena te ‘95. i naravno da želim odati počast svima koji su tome pridonijeli. Štoviše, smatram da bi branitelji trebali imati svoj praznik jer su ga istinski zaslužili, a ne da ih se gura u neki već postojeći. Smatram da se njima doista treba odati počast i da im imamo na čemu biti zahvalni!
S druge strane, muči me što se svake godine i ti osjećaji branitelja, ali i ponos ostalih građana iskorištavaju da bi se dobili jeftini nacionalistički bodovi. Muči me što na taj dan pravo polažu nacionalisti, a ne domoljubi!
Jer protiv domoljuba nemam apsolutno ništa. Kao što i sama riječ kaže, to su ljudi koji vole svoju domovinu, ali znaju da tu ljubav ne moraju osnažiti tako da mrze nekoga drugoga. Kao i sve druge ljubavi, i ova se dokazuje kroz zdrava djela, a ne kroz držanje jedne ruke na srcu dok svira himna dok druga ruka traži kako da nešto ukrade.
Takvih jadnika smo se previše nagledali. Smatram se domoljubom. Volim ovu zemlju i želim živjeti u njoj. To također znači da se neću prijaviti na nekoj adresi samo da bih izbjegao plaćanje poreza i da neću pajdašima srediti da godinama sišu državnu sisu i meni daju koji hektolitar mlijeka. Biti domoljub znači da poštuješ svoju kulturu i jezik, da si društveno aktivan jer ti je u interesu djeci ostaviti što zdravije društvo. Biti domoljub znači boriti se i za poštivanje slobode govore i ljudskih prava jer vidi čuda, u toj domovini žive ljudi. Svakakvi ljudi. I građani i građevine. I građani s kojima se slažeš i dijeliš uvjerenja, i oni s kojima se ne slažeš i ne dijeliš životna ili religijska ili politička uvjerenja.
I oni trebaju uživati osnovna ljudska prava i domoljubi to znaju. Uglavnom, domoljubi znaju voljeti svoje a da ne mrze tuđe!
Nacionalisti nemaju pojma o svemu tome i njima je stvarnost vrlo jednostavna. Oni su na strani dobra, oni su anđeli, a svi drugi i drugačiji su neprijatelji. Ti drugi i drugačiji ne zaslužuju imati ista prava jer nisu njihovi. Nacionalisti imaju vrlo jednostavan um u kojem ne postoji baš nijedna nijansa sivog. Zato i idealiziraju svoju stranu, a sotoniziraju onu drugu. I svatko tko kritizira njihovu stranu automatski je neprijatelj Hrvatske. Nacionalisti ne znaju samo voljeti svoje. Oni automatski moraju mrziti tuđe i uvjerili su se da što više mrze i napadaju tuđe, to više vrijedi njihova ljubav prema svojem. To je idealan mentalni sklop. Ali za Sjevernu Koreju. Svakako nije za Hrvatsku 21. stoljeća.
Dakle, vrištati Za dom spremni na ulicama glavnog grada ili na nekom stadionu na kojem vodeći političari prigodno zaborave uključiti uši nije čin domoljublja. Varati, krasti i iskorištavati osjećaje branitelja nije čin domoljublja. Znate što bi bilo domoljubno od svih nas? Znate kako možemo stvarno pomoći braniteljima?
Umjesto da njihove osjećaje spretno iskorištavaju jeftini desničarski političari, možemo im pomoći tako da im budemo istinski zahvalni, da im odamo počast, da im pružimo psihološku pomoć ako im je potrebna, i najvažnije, da im pomognemo da žive u 2016. jer se tako neće morati vraćati u devedesete.
Da doista shvate da rat pripada prošlosti i da se trebaju okrenuti budućnosti, kako je netko pametno rekao. Jer ako im ne osiguramo bolju budućnost, nije čudno što će im umovi tumarati po mračnim dijelovima svoje i nacionalne prošlosti. Ajmo to napraviti. Kada je ovo već i njihov dan. Bolje da žive u sadašnjosti nego u šatoru prošlosti.