Zvučim kao moja mama: prije je bilo ljepše, tehnologija nas je promijenila

Sjećate li se kako su vas, kad ste bili mali i dobili bi nešto novo, roditelji, koji vas nisu shvaćali, uvijek podsjećali: “Ja, kad sam bio tvojih godina, nisam imao sve ovo”.

Meni je mama to uvijek govorila iako sam ja tvrdila da se vremena mijenjaju i da je to tako. Jedina razlika je što se od doba kada je moja mama bila dijete do neke generacije malo prije mene nije mnogo toga promjenilo. S mojom generacijom sve je eksplodiralo.

Nekidan tako ulazimo u auto na plus 35, kožna sjedala vrela kao da sam sjela u Sotonin stolac, iz klime puše vruć zrak, plačemo, kukamo i stenjemo dok iz klime napokon ne krene hladni vjetrić i smiri nas. Upalili smo tako fino GPS i krenuli na put autocestom. Međutim, evo zvučat ću kao svoja mama: kad sam bila mala, taj luksuz nije postojao. Zato se sada prisjećam vremena kada je sve bilo teže, a opet i lakše. Moja mama i tata nekoć su imali jugića. Sjećate se jugića? Tim jugićem išli smo u Austriju na skijanje. Autu je trebalo možda kojih 45 minuta da se zagrije.

Mama i tata bi izvadili svoju papirnatu kartu i tako su “navigali” prema Austriji. Već pred Mariborom počinjali bi se svađati, razvod se pokretao otprilike na izlasku iz Slovenije i izgubili bismo sigurno tri sata jer bismo krivo skrenuli i otišli u drugom smjeru. Najveće uzbuđenje bile su strane postaje koje bismo dobili radiju. Svašta smo slušali. Stvari koje nismo mogli čuti u Hrvatskoj. Putem bi jugić zapeo u snijegu, pa bi mama i tata oko 2 ujutro gurali auto. Nerijetko bi nam ljudi stali da nam pomognu i izbave nas. Na skijanju smo upoznali mnogo ljudi u hotelu. Iz Rusije, iz Njemačke i Francuske. To mi je bio prvi put da sam čula druge ljude kako pričaju strani jezik. Igrala sam se njihovom djecom iako nisam imala pojma što govore. Za grudanje i snjegovića jezici nisu bili potrebni. Moj tata je tako za uspomenu dobio krzno od Rusa, a on je njemu poklonio svoju skupu kemijsku. Kad bi skijanje završilo, svi bismo se rastali. Ja bih zapisala adresu svoje nove prijateljice iz Francuske i onda bih joj pri povratku u Hrvatsku poslala pismo ili razglednicu, a ona bi mi uzvratila.

Jedno mi se ljeto isto ušuljalo u sjećanje. Nismo više imali jugića, mislim da je bio Peugeot 106 ili nešto slično. Imao je onaj radio koji se mogao izvaditi, jer su tada ljudi krali sve. Krenuli bismo iz Zagreba starom cestom do Splita, bez klime, bez ičega. Sendviči su se radili kod kuće i nitko se nikada nije žalio na vrućinu. Na staroj cesti stali bismo da od neke bakice kupimo sir ili nekakvu salamu. Ja bih svakih pet minuta pitala mamu koliko još imamo do dolaska i nikad me nije zadovoljio odgovor. Kad sam došla u Sutivan, moja ekipa bila je tamo. Nisam morala zvati nikoga na telefon, niti slati poruke. Točno sam znala gdje će tko biti i u kojem trenutku. Znala sam sve adrese svojih prijatelja. Dva bih mjeseca lutala po Sutivanu. Kupala se, crtala, pisala dnevnik i družila se. Rastanak je bio užasan. Znala sam kako je jedini način da komuniciramo da pošaljem pismo. Sve su mi prijateljice slale pisma jer nam mame nisu dale da razgovaramo na telefon sat vremena. To je tada bilo skupo.

Kad bih se vratila u Vrapče, gdje sam živjela, opet sam znala gdje su mi frendovi. Znala sam sve njihove brojeve telefona napamet. Izletjela bih van, a da nikoga ne upozorim i svi bi, kad bi me vidjeli, potrčali prema meni. Pričali smo jedni drugima što nam se sve dogodilo na moru, onda bismo igrali skrivača sedam sati. Doma sam dolazila u 23, ako ne i kasnije. Nije bilo nikakvih opasnosti, mi smo bili klinci iz kvarta. Putem sam točno znala gdje se koji pijanac iz kvarta sakrio ili gdje je zaspao. Kad mi se malo kasnije sviđao neki dečko, nisam imala Facebook niti išta drugo da ga uhodim. Morala sam pohoditi i vrebati mjesta na kojima je on bio.

Morala sam se družiti s njegovim frendovima da bih došla do njega nakon dva mjeseca i rekla mu da mi se sviđa, ako bih imala hrabrosti. I to je bilo slatko i uzbuđujuće. Nisam znala mnogo o njegovoj prošlosti, niti kako mu izgleda bivša. Bila sam slobodna od ljubomore i gluposti.

Danas, jebiga, opet zvučim kao svoja mama… Drugačije je. Ne vozimo se u autu po staroj cesti bez klime. Nikako. Autocesta i klima su obavezni. Na svakoj benzinskoj mogu kupiti jelo. Imam i zimske i ljetne gume, pa mi nije problem ni otići do Austrije kad želim na skijanje. Hotel rezerviram preko interneta, ne koristim turističke agencije kao moji roditelji nekoć. Ako nekoga upoznam na putu, dodam ga na Face. Pošaljem mu poruku na Messenger i kao da se nismo ni rastali. Ako zapnem na cesti, gotovo nitko neće stati i pomoći mi jer svi znaju da ću mobitelom pozvati vučnu službu. Ne znam više gdje mi je ekipa. Trebam se pripremiti porukama i lokacijama da bismo se svi okupili.

Kad kažem svima da dođu u 15, uredno primam poruke “kasnit ću”. Ne znam ničiju adresu, ničiji broj mobitela, ne znam ni svoj više napamet. Bez GPS-a sam k’o kokoš bez glave. Svi oko mene dobiju blagi napadaj panike kada se baterije isprazne. Ako mi se sviđa neki frajer, šanse su da mi se, kad mu vidim Face, više neće sviđati. Tjelovježbom se bavimo jedino ako nas Pokemoni istjeraju iz stana. Iako se ne želim žaliti na današnjicu jer je volim i jednostavna je, žalim one koji nikada neće znati za ono drugo. Koji se nikada neće zaljubiti kao što smo se mi zaljubili, koji nikad neće flertati uživo, koji nikada neće igrati gumi-gumi, koji nikada neće živjeti bez mobitela. I znam - zvučim kao svoja mama. Ali, valjda je to tako svima. Promijenilo se sve i ne možemo ništa protiv toga osim živjeti sa starim sjećanjima.