ZAVIRILI SMO U PRIVATNU KNJIŽNICU PREDSJEDNICE Zašto i danas obožavam čitati dječje knjige...

Kada smo proljetos provele akciju “Hrvatska čita”, Kolinda Grabar Kitarović već tada je jasno iskazala koliko joj znače književnost i čitanje te je vrlo nadahnuto čitala zainteresiranoj djeci iz “Priča iz davnina” Ivane Brlić-Mažuranić. Zbog statistika koje nisu ohrabrujuće, čitanje je potrebno popularizirati, jer mnogima se u zadnje vrijeme čini poput nekog “bauka”, a rasprave o dosadnim i zabavnim knjigama mogli bismo premostiti zaključkom kako je svako čitanje zabavno, važno je samo na koji smo način uvedeni u svijet neke knjige. Usred ljetnih praznika, kada se i najmarljiviji odmaraju, nadamo se, uz knjigu, s predsjednicom RH pričam o knjigama koje joj “život znače”.

Bez obzira na to što živimo u užurbanom svijetu u kojem je sve manje vremena za knjigu, mislite li da je čitanje i dalje važno?

- Čitanje je odredilo moj život. U svakoj životnoj dobi, od najranijih godina treba čitati. Kad sam bila trudna, čitala sam naglas, vjerujući da beba može čuti moj glas i kako to čitanje pomaže formiranju mozga, stvaranju sinapsi, svega što će pomoći njezinom razvoju. Vjerujem da se upravo čitanjem stvara i neposredna, emotivna veza između roditelja i djece. Moji su roditelji nažalost puno radili, nisu mi imali vremena čitati. Iako su jedva završili osnovnu školu, shvaćali su vrijednost čitanja, pogotovo moja mama. Ona je uvijek kupovala svaku knjigu koja bi me zainteresirala i od najranijeg djetinjstva u meni je poticala volju za čitanjem. No, koliko je važno čitati u djetinjstvu, toliko je tu naviku potrebno zadržati tijekom cijeloga života, pa i u najkasnijoj dobi, u kojoj nam čitanje - a s time se slaže i neuroznanost - pomaže da ostanemo mladi duhom, da održimo mozak budnim. Čak i kod onih kod kojih je dijagnosticirana bolest poput Alzheimerove ili demencije, čitanje ublažava i usporava njezin napredak i produljuje kvalitetu života.

 

Koje ste knjige posebno voljeli u djetinjstvu? Koje junake pamtite iz tog doba?

- Kad sam bila mala, čitala sam sve čega sam se mogla “uhvatiti”. Posebno sam voljela “napete” knjige, primjerice one o Koku. Pogotovo “Koko u Parizu”! To se spremam ponovno čitati! I djeci sam nastojala usaditi ljubav prema Koku. Tu su još i “Smogovci”, “Emil i detektivi”… Izbor je bio puno manji nego što je danas, ali ono što je najbitnije, pogotovo u školskoj lektiri, jest kombinirati, kao što se u Americi kaže, “meat and potato books”. “Meat” - to su temelji, književni klasici, ono što svi moramo pročitati prije ili kasnije, ali treba nam i ”potato”, “prilog” onom temeljnom, čitanje koje nas zabavlja i opušta. Danas je to lako, uz Kindle, I-pod, I-pad. Kao što vidite, ovaj mali Kindle (predsjednica mi pokazuje Kindle, op.a.) stane u moju torbicu, a u njemu je cijela biblioteka puna raznovrsnih knjiga. U mojem slučaju, to je stručna literatura, jedna od njih je “Why nations fail” dvojice ekonomista i sveučilišnih profesora Jamesa A. Robinsona i Darona Acemoglua, kao i drugi naslovi o “brandingu” nacija i država, do knjiga za moj doktorski studij. Konkretno - izučavam odnos između stupnja i kvalitete obrazovanja i povezanosti tržišta rada, konkurentnosti gospodarstva i profilacije na svjetskim tržištima. U Kindlu je pohranjeno i ono što držim da je bitna klasična i moderna svjetska literatura. Oduvijek sam bila sklona Garciju Marqueza čitati na španjolskom, pogotovo njegov roman “Sto godina samoće”. Ni sama ne znam koliko sam puta pročitala taj roman, koji mi je uvijek kraj kreveta. Premda se Garcia Marquez i ja ideološki razlikujemo, njegova mašta me oduševljava. Možda najviše volim njegovu rečenicu “Život ne teče, nego se vrti u krug”. Od suvremenih klasika rado čitam afganistanskog autora Khaledu Hoseinija, njegov roman “A Thousand Splendid Suns”. Knjiga je to o životu dviju žena u Afganistanu, koje su različitih generacija, ali bore se sa sličnim problemima i traumama, u razdoblju prije talibana i nakon njih. Preporučila sam taj naslov svojoj kćeri, jer iz njega će naučiti cijeniti sve što imamo u životu i boriti se za ono čemu težimo. A nekada, naravno, ne možete čitati pretjerano zahtjevnu literaturu, dođe vrijeme za “potato books”, pa krenete na “New York Times List of Bestsellers”… Tako da za opuštanje upravo čitam “Temporary Agent”, Daniela Judsona iz poznate “The Agent Series”. To štivo ne zahtijeva puno koncentracije, s radnjom se mogu poistovijetiti, jer riječ je o vojniku koji je bio u Afganistanu, a sad se bori protiv terorIzima. Morate nekako balansirati između “meat” i “potatoes” knjiga.

 

U kontekstu raspravi o reformi obrazovanja, koplja su se dosta lomila oko lektire, konkretno, oko “Odiseje”, “Ilijade”, “Judite”. Kako u djeci probuditi interes za knjige koje definitivno nisu “potato books”, ali ih nipošto ne bismo smjeli zaobići u životu?

- Sigurno je da djeci predškolskog uzrasta ne možete servirati “Ilijadu” u izvorniku. Ali, postoje različiti načini na kojima im se mitološki svijet bogova i heroja može približiti. Kad sam bila veleposlanica u Americi, puno smo se vozili, što službeno, što privatno - službeno u posjete zajednici, a privatno u nacionalne parkove i slično. Kako iskoristiti četiri ili pet sati vožnje? Najljepše nam je bilo poslušati knjigu na CD-u. Moja djeca su baš tada zavoljela grčke mitove. Mary Pope Osborne je primjerice, prekrasno prepričala “Odiseju” i “Ilijadu”, tako da budu zabavne i najmlađima. Najprije treba zaintrigirati dječju maštu, zanijeti ih pričom, te ih tako pripremiti da jednog dana budu spremni čitati, primjerice, “Juditu” na izvorniku. Ja bih čak prepustila roditeljima i učiteljima da procjene kada su djeca spremna. Jer nitko od nas ne želi da čitanje postane bauk, nešto što moraju “odraditi” za lektiru, nego da im čitanje bude prije svega zadovoljstvo i da im s vremenom postane navika.

Vratimo se još malo djetinjstvu. Kakve ste pouke izvlačili iz knjiga koje su vam bile važne?

- Kao dijete sam doista voljela “Šumu Striborovu”. I dan-danas često se sjetim snahe sa zmijskim jezikom - ljudi i sami na kraju pokažu tko su, što su i kakvi su! Priče Ivane Brlić-Mažuranić uče nas moralnim vrijednostima koje potom ostaju u nama. Mama mi je u to vrijeme kupovala seriju knjiga o snažnim ženama u povijesti, primjerice, o Ivani Orleanskoj. Kasnije su me mnogi stranci s posla uspoređivali s njom, premda se nadam da na kraju neću gorjeti na lomači….
Srećom, danas hrabre žene ne završavaju na lomači…

- Kad smo već kod hrabrih žena, obožavala sam čitati Mariju Jurić Zagorku - nekad i do pet ujutro! Njezinu “Gordanu” sam ostavila za čitanje u trudnoći. Na žalost, obje moje trudnoće bile su prilično teške i dok sam čekala Katarinu doista sam pročitala cijelu “Gordanu” - to su mi liječnici u bolnici bez problema dopustili.

Kod Zagorke me uvijek oduševljavao njezin pristup povijesti, izučavanje arhiva. Jednom je citirala Cezara, o tome kako se narod koji ima svoju povijest ne može prebrisati… U svakom njezinom romanu bila je snažna ženska heroina koja je igrala značajnu ulogu u društvu. Možda je Zagorka pisala “potato books”, ali ono što je neosporno vrijedno kod nje jest moralna vertikala, uči nas poštenju i temeljnim etičkim načelima, a sve bi to ukomponirala u lako čitljiv stil, transparentan, prihvatljiv svima: čitajući njezine knjige, zainteresirala me povijest. Kad bih s Grobnika, gdje sam rođena, stigla u Zagreb, izučavala sam te palače o kojima je ona pisala, povijest Habsburške Monarhije, Mariju Tereziju, Josipa II, bila sam sretna što se našao netko tko je prikazao našu povijest na romansirani način te pokretao u čitateljima ljubav prema domovini i nacionalni ponos. U vrijeme bivše Jugoslavije moja mama je Zagorku kupovala iz “bunkera”, prtljažnika automobila koji bi došao do Grobnika i opskrbio nas knjigama. Nije bilo Amazona, interneta, knjižara punih knjiga, samo su nas ti automobili opskrbljivali “hranom za dušu”.

I danas sam zahvalna svima koji mi poklanjaju knjige ili enciklopedije o hrvatskoj povijesti, o hrvatskim povijesnim likovima, volim što moja djeca uživaju u tome, i kad nas četvoro možemo prodiskutirati o našoj povijesti i budućnosti.

 

Nudi li nam knjiga sasvim poseban uvid u ljudsku dušu? I ne bi li, zbog te činjenice, hrvatski političari trebali više čitati?

- Ništa nas ne oplemenjuje kao knjiga, čak ni gledanje filma nastalog prema književnom predlošku. Jednostavno, knjiga može prikazati nijanse osjećaja bolje od filma, prepuštajući pritom mnogo toga mašti čitatelja - od izgleda protagonista, do njihovih unutrašnjih moralnih dvojbi, dilema kroz koje prolaze, kriza, a koje u slučaju dobre književnosti u većini slučajeva možemo kontekstualizirati u vlastitom životu. Film, koliko god se divim i poštujem filmsku umjetnost, ipak ostaje pri audio-vizualnoj činjenici i ne dopušta nam da se toliko odamo vlastitoj mašti… Svatko bi trebao što više čitati, jer nas čitanje čini bogatima.
Pa tako i sam Tolstoj na raznim mjestima u knjizi navodi razne boje očiju Ane Karenjine, jer htio je da čitatelj sam odluči kakve će ona oči imati. Čak i da je glumi Greta Garbo, ipak je ljepše zamišljati kakva je bila Karenjinova supruga….
- U našoj školi bio je običaj da se nagradi najbolji učenik ili učenica te generacije; kad su me pitali što želim za poklon, zamolila sam ruske klasike i dobila ih. U “Ratu i miru” sam se tada mučila s francuskim kojeg ima dosta, a danas i francuski čitam bez problema. Posebno sam uživala u suptilnoj i tragičnoj heroini Ani Karenjinoj. Voljela sam zamišljati kako izgleda, draže mi je tako, nego kad režiser i scenarist odlučuju umjesto mene.

Na godišnjem ste odmoru. Jeste li odabrali “potato” knjige uz koje ćete se odmarati?

- Baš i nisam. Bit će više “mesa”, jer ljeto posvećujem pisanju doktorata.

Može li se pisanje doktorata zvati odmorom?

- Odmor je za mozak ono što vi odlučite da je odmor. Bitno je imati kontrolu. Moja ljetna literatura će u tom smislu biti posvećena onome o čemu pišem, naime o povezanosti obrazovanja i tržišta rada, o značaju obrazovanja, inovacija i ulaganja u inovacije, u znanost i tehnologiju za tržište rada i konkurentnost gospodarstva. A što se tiče “potato books” - tu ću biti u dosluhu sa svojim sinom! Često sam čitala i čitam knjige koje su namijenjene osobama mnogo mlađim od mene. Kad sam bila ministrica vanjskih poslova i veleposlanica u Bruxellesu, jedan od najdražih trenutaka s djecom uvijek je bilo kad bismo u sobi stavili neki debeli tepih, ili se zavalili u posebno duboke naslonjače i čitali zajedno. Oni su uvijek obožavali kada bih im čitala naglas. Kao djevojčica bila sam u dramskoj skupini i voljela sam se uživljavati u likove, čitati ekspresivno, mijenjati boju glasa, ton, intonaciju, a tako sam i njima nastavila čitati. Kako što sam već rekla kad smo spomenuli reformu obrazovanja, izvrsno je “kombinirati” knjige koje su temelj, uz one koja djeca čitaju s lakoćom i uz koje razvijaju ljubav prema čitanju. Sin mi se nedavno pohvalio kako je u mjesec dana pročitao tri debele knjige na hrvatskom i dvije na engleskom. On brzo čita i razvio je vještinu brzog usvajanja sadržaja sa stranice. Nije nužno uvijek “juriti” kroz tekst, ali mogućnost brzog čitanja i pregleda stranice iznimno je bitna da bismo puno toga stigli pročitati i potom se zadržali na dijelovima do kojih nam je stalo. Pročitala sam mnoštvo knjiga za današnju djecu i mlade - kojih nije bilo dok sam bila dijete. Od Percyja Jacksona do detektivskih romana za djecu, ljubavnih priča za tinejdžere, svima je zajedničko da iz njih učimo o životu. Volim kad možemo sjesti u auto i pričati o nekoj temi koja nas zaokuplja, a otkrili smo je u knjizi. Važno mi je da moja djeca čitaju. Koliko god sam tolerantna, ipak pazim da ne čitaju nekakav “šund” koji im nije primjeren. U Americi se književnost povezuje s društvenim i prirodnim znanostima - struktura je to koja bi trebala definirati i našu reformu. Važno je učiti o uključivanju u život, kako biti kompletna osoba, važni su priroda i društvo, etika, razmišljanje o životu, književnost, ali i povijest, biologija, sve je to put ka osuvremenjivanju našeg školskog sustava. Volim svoj Kindle, ali sklona sam i “dobrim, starim” knjigama, mirisu i šuštanju papira kod listanja. Čitanje je jedna od mojih najvećih potreba - i radosti.