Tehnika političkog spina danas je ključna vještina bilo koje ozbiljne organizacije

Čestite provincijalce iz Mosta preziru svi politički profesionalci jer a) nisu politički profesionalci, b) ne dolaze iz gradova hrvatskog Zapada gdje se monopolizira političku inteligenciju i c) nemaju pravu stranku nego neku neortodoksnu kombinaciju koju nauka ne priznaje…
Ali, oni jako dobro razumiju ono na čemu se temelji današnja hrvatska politika, a to je spin. Spin je taktika, dok je strategija opće pozicioniranje u političkom spektru, što im također dobro ide jer su uspješno definirali svoj prostor “interaktivne sredine”. To znači da ne pristaju na podređen položaj u koaliciji, odnosno, da nisu spremni jednom prodati svoju kožu i skupo je naplatiti (kao primjerice HNS, HSS i HSLS, tri velike stranke centra koje su u koalicijama erodirale za posljednja dva desetljeća). Mostovskoj “nesvrstanosti” uz “aktivnu koegzistenciju” nedostaje “miroljubivost” - i kad ih progutaju, pokazalo se na slučaju HDZ-a, djeluju razorno, iznutra, pa predatorski politički organizam kolabira, a mostovski se agens oslobađa za sljedeći ciklus parazitiranja.

U spinanju, mostovski aktivisti iskazuju visok stupanj političke inteligencije, razumijevanja masovnih medija i narodnog senzibiliteta.
Spin više nije “papirnata” kategorija, neka novinska vijest koja se spontano raširi kao požar, pa je preuzmu elektronski mediji i dugo prežvakavaju razni komentatori. To su tempi passati. Sad je primarni faktor proliferacije - televizija, a novine se prišlepavaju, dok su portali izgubili gotovo svaki značaj. Portali, kao najniži oblik života u medijima, dobro su funkcionirali dok su novine bile “pokrivene”, kontrolirane, a televizije u drugom planu, jer se nisu miješale u politiku nego su je samo “obrađivale”. Tada su portali bili ventil na Papinovu loncu. A sad televizija N1 uživo prenosi političku krizu u Ministarstvu poljoprivrede i u Hrvatskim šumama gdje su se, kako se čini, odavali koruptivnoj praksi u berbi smilja i bosilja.

Bilo bi smiješno da nije dramatično, budući da se politička diskreditacija bivše esdepeovske vlade odvija u real-timeu. To je, naime, nova afera u domeni ministra Jakovine koji je postavio direktora Hrvatskih šuma, a ovaj je zatim sam sebi odredio bonus za poslovanje u totalno podržavljenom sektoru gdje nema konkurencije. Profit državne firme namješta se po volji tako što se proizvoljno određuju cijene šumske sirovine pa propada drvna industrija, što nikoga nije briga, jer su to glupi privatnici, dok državni službenici ispadaju vrlo sposobni tehnokrati, prave mange i šampioni lova na šarane u općinskoj bari.

U menadžmentu ove afere, sjajno je pogođena meta - kao u prvom dijelu “Star Warsa” kad Luke Skywalker svemirskim torpedom kresne “Zvijezdu smrti” ravno u jaja. Jer, Jakovina ima cijeli ruksak aferoznih problema, od onih “općeg tipa” koji se sad pomaljaju iz backgrounda kao aveti prošlih dana, do sasvim svježih - nezaustavljiv i nezaustavljen, on posrće stalno naprijed, poput lovca na tuljane koji gaca kroz krv priklanih tuljanovskih beba.

Nesretni Jakovina pripadao je dragovoljačkom odredu koji je izvršio masovne ratne zločine na Baniji - njegov neposredni zapovjednik u “Banijskim vukovima” osuđen je na dugogodišnju robiju po zapovjednoj odgovornosti za likvidacije civilnog stanovništva što ih je izvršila Jakovinina postrojba. O tome se, zapravo, malo pisalo, a u hrvatskoj političkoj topografiji to ionako - nije afera. Presumpcija nevinosti ovdje je jednostavna - ako nije kriv Glavaš, onda zbilja nije nitko kriv. Znači, to Jakovini nije naškodilo.

Deset Srba više ili manje prije dvadeset i pet godina… Pozvali su ga kao svjedoka na Županijski sud u Osijeku, on se nije odazvao i stvar je stavljena ad acta. Naškodilo mu je, naprotiv, kad se pokazalo da mu je propala privatna biljna apoteka usprkos poticajima koje je primao, što je ukazivalo da je nesposoban da upravlja seoskim dućanom pa možda nije najprikladniji izbor za vođenje cijele hrvatske poljoprivrede. To znaju i u SDP-u, gdje već imaju izlaznu strategiju pa će resor, radije nego da ga njemu povjere, dati prvom obijaču automobila koji naiđe.

Siromašnom Jakovini naudilo je osobito kad se oženio za puno mlađu ženu odmah imenovanu za europarlamentarku u Bruxellesu. Birače nervira politički kupleraj, mrze kad se pomiješaju javna i privatna sfera. To, naravno, nije kažnjivo, ali je krajnje nepopularno. A sad dolazi kruks - Jakovina je imenovao direktora Hrvatskih šuma od kojega je dobio novac na kredit, što je ranije naširoko publicirano, ali se nekako ne dovodi u vezu s ovim recentnim slučajem.

Ipak, što bi se reklo na jeziku kriznog komuniciranja u političkom PR-u - to je teško sranje. Birači to ne podnose! Oni instinktivno prepoznaju obrazac. Donekle sličan slučaj imao je i Milanović, ali se afera nije razgorjela, jer je tada, kad je zaiskrilo, još čvrsto držao vlast u svojim rukama i mediji su uglavnom čkomili. Kupio je sebi novi stan, a stari nije nikako mogao prodati (znam, jer sam mu pokušavao pomoći da ga nekome uvali) pa se našao u raskoraku. Utrčao je dobri Hrvoje Vojković, Sanaderov direktor Croatia osiguranja u odlasku. Vojkoviću je zatim isplaćena milijunska otpremnina. Vlada to nije spriječila ili ga utužila, niti su digli graju, kao što je uobičajeno kod odlaska neprijateljskih funkcionera iz državnih firmi. Vlada nije morala intervenirati - stvar je bila striktno u okvirima zakona. No, to je upravo ona “moralna relaksacija” visokih državnih službenika koju birači apsolutno ne podnose, što najbolje uočavaju mostovci jer, hoćeš-nećeš, nisu dio pokvarene hrvatske “tehnostrukture”. Zato na njih sumnjam kad je riječ o ovom spinanju, iako nemam dokaza da su umiješani. Oslanjam se na puku logiku.

Rezoniram ovako - SDP nije, o tome ne pišu Nacional ili Index. Nisu ni bivši Linićevi esdepeovci, jer oni mogu imati veze samo s Hrgarekom iz Madisona koji je radio za SDP dok je Zinka Bardić, njegova namještenica, bila angažirana kod Milanovića kao neplaćena volonterka. Iz te sfere možda dolaze računi riječkog funkcionerskog rezorta gdje je bivši premijer ugošćavao po osam do jedanaest gostiju čija imena država krije kao da su izaslanstva sastavljena od tajnih mandarina Mogulskoga carstva, iako je, vjerojatno, riječ o gulamferima iz Zagreba, onom istom društvu koje se svakog dana motalo na ručkovima u Taču. Rekao bih, to nema veze s mostovcima. A kod Jakovine - nisam siguran. U najmanju ruku, ljudi koji su propjevali, zviždači, ohrabreni su u klimi koja se stvara kad mediji uredno referiraju sve takve slučajeve, priče smjesta dobivaju veliki publicitet i zatim se javno komentiraju iz političkih krugova, i to tako da ne završavaju međusobnim optužbama dva bloka u uzajamnoj talačkoj krizi.
Zato je Milanović, kako bi rekao Karamarko, “promašio ceo fudbal” kad je u Dnevniku, čim se storija o Hrvatskim šumama zakotrljala, pokušao sve svaliti na HDZ. “Neka oni prvo maknu sve svoje kandidate protiv kojih se vodi istražni postupak”, rekao je objašnjavajući zašto je Jakovina na sigurnom trećem mjestu na izbornoj listi, “a tek onda ćemo mi svoje…”.

Nevolja ga je istjerala pred zgradu na Iblerovom trgu jer se mjesečna anketa izrađena tako da se pogoduje SDP-u iskazala kao potvora i tek je redovno Ipsos Plus istraživanje pokazalo da su obje velike stranke izjednačene, dok treća, mostovska, raste… Do tog časa, komunjare su u centrali već dijelili ministarstava, a Bauk, njihov nedoučeni pollster, mahao je izračunom koji im je davao 70 mandata. Ispred zgrade dežurali su Vrdoljak i Beljak, obojica bez kravata, kao tapkaroši koji ispred kina objašnjavaju što ima u filmu, senzacionalnom sequelu “Policijska akademija 3”.
Milanovićeva interventna akcija-reakcija u Dnevniku bila je posve deplasirana jer HDZ ne sudjeluje u tom ratu spinovima, zauzet vlastitim prestrojavanjem i repozicioniranjem. Tek kad ustanove tko su i što su, moći će prići nekoj propagandi, ali tada će ionako eksploatirati novi profil svog preporođenog vodstva i širiti radosnu vijest, dok će medijske ujudurme mirno prepustiti onima koji se najviše trse da se ne obnovi klima hrvatskog političkog bipolarizma. Što uopće nije loša stvar, rekao bih.

U mojoj vizuri, Doktor Petrov i njegov Mister Grmoja, preuzeli su resor “obrane od mračnih sila”, provode politički egzorcizam i, čini se, imaju u tome dosta uspjeha. Razumiju biračko tijelo, a razumiju i funkcioniranje medija u doba izravnog pristupa, kad ti više nisu potrebne masivne konfiguracije javnih servisa, ni velike televizijske i izdavačke kuće, budući da su se osovile nove kablovske platforme i sve se vraća na osobni istup i javni kredibilitet. Je li to dobro za nas Hrvate? Đavo bi ga znao, ali tako stvari stoje