Kopirali su gay pride, obukli odijela i obećali izlazak iz krize

Kad je prije tri godine relativno nepoznata Željka Markić s televizijskih ekrana stala narod pozivati da se pridruži akciji ustavne zaštite braka (čitaj zabrane sklapanja brakova homoseksualaca), lijevo-liberalno civilno društvo nije se stiglo ni nasmijati, a Markić je, okružena povorkom konzervativnih istomišljenika, tadašnjem predsjedniku Sabora Josipu Leki već uručila 749.316 potpisa za mijenjanje Ustava.

Uzalud su novine i predstavnici lijevog civilnog društva optuživali za jednoumlje i represiju prema homoseksualcima - neokonzervativna revolucija zakotrljala se poput snježne lavine, a napori lijevo-liberalne struje da je zaustave djelovali su poput napora luđaka koji žličicom vode pokušava ugasiti požar.

 

Hetero-pride

Zlobnici će reći - lijeva aktivistička scena od toga se do danas nije oporavila, a prve znakove vitalnosti pokazali su tek prošloga tjedna kada su, potpomognuti sa stotinjak udruga, sindikata, poslodavaca i ostalih inicijativa na središnjem zagrebačkog trgu, pa i diljem zemlje, na prosvjedu za kurikularnu reformu okupili 50 tisuća prosvjednika.

Nekoliko tjedana ranije tome je ipak prethodio neokonzervativni “hetero-pride” za zabranu pobačaja upakiran u finu ambalažu “Hoda za život”; mjesecima prije na Savskoj cesti više od godine dana ispred Ministarstva branitelja prosvjedovali su ratni vojni invalidi, kardinali su ženama s oltara poručivali neka ne budu štrace, a nastavni predmet zdravstvenog odgoja završio na Ustavnome sudu nakon što su ga tamo poslali konzervativci udruženi u Glas razuma za djecu.

Javni prostor, dakle, jače nego ikad zatrpale su inicijative i ideje kakve su godinama ranije, pa čak i u vrijeme Tuđmanova HDZ-a, umjesto na centralnoj bini obitavale negdje na marginama društva, propagirane često od strane ismijavanih figura poput Marija Živkovića ili don Ante Bakovića koji su, oboružani fetusima u bočicama, plašili djecu po zagrebačkim srednjim školama.

Između ostalog, pojašnjava za Jutarnji politolog Berto Šalaj, njihova je slaba infiltracija u sfere civilnoga društva bila posljedica one stare, Tuđmanove paradigme o udrugama koje je nazivao “crvenim i zelenim vragovima” - dakle izrazito lijevim i nenacionalnim grupacijama koje su, pod krinkom demokratizacije, navodno radile na sabotaži hrvatske države.

 

Lijeva priča

“Ljudi iz desnice i desnog centra 90-ih su godina na civilno društvo gledali kao na anacionalnu skupinu jugonostalgičara usmjerenih protiv hrvatskog predsjednika. Desni centar, naime, vjerovao je da je politika sve ono što se događa u parlamentu i Vladi, a da građani u politici sudjeluju tako da svake četiri godine izađu na izbore. Dakle, stvarao se dojam da je civilno društvo jedna lijeva politička priča pa su oni drugog svjetonazora odbijali u njemu sudjelovati”, pojašnjava Šalaj.

Desne udruge koje su devedesetih bile dio civilnog društva, pojašnjava politolog Nenad Zakošek, u to doba djelovale su kao organizacije usmjerene na pomoć izbjeglicama, povratnicima, ženama i drugim žrtvama rata, a tek krajem 90-ih godina kao legitimni dio civilnoga društva organizirali su se branitelji, prijeteći da će blokirati Hrvatsku i zaustaviti dolazak turista iritirani, između ostalog, sudskim procesom protiv Mirka Norca.

Ono čega je u civilnom društvu tada nedostajalo ili je bilo bačeno na margine, nastavlja Zakošek, bile su katoličke laičke udruge koje su nastajale kao posljedica udruživanja skupina vjernika nezadovoljnih institucionalnim djelovanjem klera, prvenstveno izostankom snažne crkvene reakcije na nagle promjene i liberalizaciju društva.

Ni to, naravno, nije bio novitet samog kraja 20. stoljeća jer su se procesi jačanja neokonzervativnih ideja u Europi i ostatku svijeta, podsjeća sociolog religije Ivan Markešić s Instituta “Ivo Pilar”, primjećivali još od 70-ih godina prošlog stoljeća, kad slabi europska ljevica, a ekonomski recepti neokonzervativizma počinju sve više zavoditi.

“Ipak, u nas se taj konzervativizam, za razliku od SAD-a, nije smatrao sastavnim dijelom demokratski izgrađenog društva i u njemu izgrađene demokratske kulture, nego prije kao relikt jedne zaostale, modernom društvu neprihvatljive prošlosti. Dapače, mnogi su taj konzervativizam vezivali uz pretkoncilsku, tradicionalnu i neprilagođenu Crkvu, ali i za razdoblje neonacističke, odnosno u Hrvatskoj ustaške vlasti”, podsjeća Markešić na trnovitu povijest domaće konzervativne ideje.

 

Lijeni sektor

Ipak, čini se kako će za jačanje i sve veći utjecaj neokonzervativne ideje, osim povijesnog sazrijevanja, puno više napraviti same lijevo-liberalne udruge, nenamjerno i posve spontano, kad će svoje dugogodišnje ciljeve mobilizacijskog djelovanja pomalo zamijeniti programskim i projektnim tipom rada. I dok se povijest lijevo-liberalnog civilnoga društva inicijalno uglavnom vezivala uz aktivističke djelatnosti, dobar dio tih udruga kroz godine se profesionalizirao i pretvorio u servise koji pružaju civilne usluge, zarađuju za plaće, zapošljavaju djelatnike.

Centar za mirovne studije, na primjer, težio je kroz godine postati svojevrsni think tank, Centar za ženske studije se od civilnog i feminističkog aktivizma prebacio na ex-katedra tip predavanja, a udruga B.a.B.e. praktično postala centar za pravnu pomoć koja se prvenstveno skrbi o zlostavljanim i povrijeđenim ženama.

Lijevo-liberalne udruge civilnoga društva možda su svoju institucionalizaciju pripisivale napretku i razvoju društva, ali izostanak transparenata i zviždaljki u javnosti sve se više percipirao kao lijenost civilnoga sektora koji se dobro uhljebio na ionako siromašnom državnom proračunu.

“Ne bih rekla da smo se ulijenili niti da smo se odmaknuli od korisnika, ali trebali bismo više poraditi na tome da korisnici budu bolje obaviješteni o svemu što radimo za našu zajednicu. Mi smo radili, ali nismo promovirali svoj rad. Bilo bi dobro kad bismo bili manje ovisni o financiranju, a više aktivisti u pravom smislu te riječi, ali mi moramo raditi i nekako isfinancirati svoje plaće te provoditi projekte za koje smo dobili novac”, govori mi Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije.

Kao primjer navodi memorijalni stan Marije Jurić Zagorke, o kojem je skrb i organizaciju programskih aktivnosti preuzeo upravo njen centar.

“Za njegovo vođenje iz fondova smo prikupili 220 tisuća eura, a Grad Zagreb iz proračuna nam je ove godine dodijelio 90 tisuća kuna. Dakle, to je veliki nesrazmjer, ali on najbolje pokazuje da u našem centru postoje neke pametne žene koji znaju napisati i pripremiti projekte s kojima dobivamo novac iz fondova Europske unije”, pojašnjava Borić.

Potaknuti procesom preobrazbe lijevo-liberalne scene, a onda još i osnaženi ekonomskim teškoćama u koje je zapao dobar dio svijeta, noviji hrvatski konzervativci dobro su nanjušili kako je napokon stigao trenutak da poziciju na margini zamijene nešto centralnijim položajem u društvu.

Ekonomski moment, pojašnjava Markešić, dio populacije okrenuo je ka traženju smisla u nekim stalnim, temeljnim ljudskim vrijednostima poput heteroseksualnog braka, mnogočlanih obitelji, osobnog i javnog ćudoređa, a među prvima su se kao ponuđači tog novog smisla pojavile neokonzervativne organizacije i stranke, ali i crkvene organizacije poput Opus Deija.

 

Autorska prava

One su pritom vrlo brzo i vrlo vješto kopirale i preuzimale sve javnodostupne i iskušane metode aktivističkog djelovanja, često vrlo eklektički i nasumično, birajući što im najbolje odgovara s europske i američke desne, ali i lijevo-liberalne civilne scene.

“Hod za život” u kojem je gradom marširalo 10 tisuća konzervativnih heteroseksualaca tako je zapravo kopija gay pridea, lijevo-liberalnog marša koji slavi homoseksualne manjine i koje su donedavno praktički imale autorsko pravo na ovakav tip okupljanja.

Iznimno učinkovitim “desnim” mehanizmom borbe pokazao se zatim i instrument izravne građanske demokracije: referendumski i prilično suspektni tip aktivizma koji je prividno neovisnim i dobronamjernim građanima zapravo poslužio kao oruđe za ad hoc mijenjanje društvene klime i nametanje paradigme u kojoj manjina ugrožava većinu.

“Osim toga, neokonzervativne udruge pokazale su vještinu u organizaciji, ali i taktiziranju, što se najbolje vidjelo upravo na slučaju referenduma za brak. Tu je bila riječ o dobro osmišljenoj i odabranoj tematici gdje su udruge shvatile kako će narod puno lakše mobilizirati na pitanju zaštite heteroseksualnih brakova nego zabrani pobačaja. To se najbolje vidjelo i na ‘Hodu za život’ s čijom su organizacijom imali daleko većih problema. Željka Markić u tom je slučaju bila daleko manje uvjerljiva kad je marš za ‘slavlje života’ prezentirala kao pomoć ženama koje se na abortus odlučuju iz ekonomskih razloga”, smatra profesor Zakošek.

Ikona novije hrvatske desnice, međutim, brzo se pokazala daleko spretnijim i uvjerljivijim sugovornikom nego što je to godinama prije pošlo za rukom i jednom drugom katoličkom aktivistu.

Željka Markić, Ksenija Abramović, Krešimir Planinić - čak i Ladislav Ilčić - svi su oni primjeri progresivne evolucije - možda ne u sadržajnom - ali svakako u stilskom pa čak i intelektualnom smislu, čemu se najbolje osvjedočila hrvatska ljevica kad je Željki Markić uzaludno pokušavala pronaći dovoljno dobrog lijevo nastrojenog al parija.

 

Pasivna agresija

Hodovi za život i referendum za brak vrlo su jasno pokazali kako u borbi za tipične konzervativne vrijednosti na čelu povorke, pa i u samoj povorci, više ne stoje babaroge i ridikuli jedne pregažene katoličke misije, nego uspješni poslovnjaci, predstavnici srednjeg i viših društvenih slojeva, poduzetnici, novinari, umjetnici, gradonačelnici - pa čak i superimućni Hrvati koji su pokret potpomagali donacijama novca i prostora.

Za razliku od svog oca Marija Živkovića, Željka Markić odbila je i pomisliti da bi je javnost i građani svodili na razinu crkvenjačkog pajaca, vješto kombinirajući očiti dar za govor s lažima, manipulacijama, zamjenom teza i pasivnom agresijom.

Neokonzervativna aktivistička desnica, dakle, napredovala je baš tamo gdje su lijevo-liberalne struje propustile upitati što im točno donosi dugoočekivana profesionalizacija, a dok su se pribrali, javni prostor već su im preuzele sasvim suprotne struje započevši s ustrajnim i opasnim mijenama društvene atmosfere.

“Mislim da je pojava Željke Markić i njenih istomišljenika sada uspjela natjerati i lijeve udruge da se zapitaju što im je donijela promjena djelovanja i nije li opet stigao red za mobilizaciju društva i povratak građanima. Kurikularna reforma pokazala se prvom takvom temom koja je uspjela okupiti inače raspršenu i pluralnu ljevicu jer se ona ticala pitanja obrazovanja na koje smo posebno osjetljivi”, smatra Šalaj.

Domaćoj lijevo-liberalnoj sceni, nastavlja, sada slijedi potraga za mehanizmima koji će se pokazati uspješnima u borbi s nešto drukčijim suparnicima, i velika je šansa da će ih pronaći.

Bude li tako, bit će to još jedan dokaz kako je jačanje neokonzervativne civilne scene imalo posebno učinkovito djelovanje na lijevo-liberalni građanski sektor.

Odnosno, on se možda napokon probudi, baš kao što su se i prve istospolne zajednice krenule sklapati - tek s pojavom Markić.