Svjedočenje preživjelog iz logora Lora o zločinima koji ni nakon 33 godine nijesu stigli do suda
"Ubij me, zakolji samo me nemoj više mučiti... te vapaje sam čuo kroz jauke, po naglasku sam znao da su naši", tim riječima Veselin Bojović iz Žabljaka opisuje mučenje Crnogoraca u splitskom logoru Lora, u Hrvatskoj.
On je jedini Crnogorac koji je kao 19–godišnjak preživio 125 dana mučenja i zlostavljanja u Lori, ratne 1992. godine.
"Posle te noći sam čistio taj blok C, jedna je ćelija bila zatvorena… čistio sam krv, odsječeno uho i polni organ. Stražar Botić mi je rekao da su te noći mučeni moji zemljaci i da su sad u hladnjači", priča Bojović.
U Lori su od marta '92. hrvatski vojni policajci 72. jedinice Hrvatske Vojske zlostavljali i mučili civile i zarobljene pripadnike Jugoslovenske narodne armije (JNA), mahom srpske nacionalnosti, utvrđeno je pravosnažnim presudama.
Za te ratne zločine, nad civilima - slučaj "Lora 1" i nad ratnim zarobljenicima - "Lora 2", Hrvatska je osudila osam vojnih policajaca na ukupno 60 godina zatvora.
Za razliku od njih slučaj "Lora 3" se još ispituje.
Da se upravo taj slučaj stradanja tzv. "nikšićko-šavničke grupe" vodi kao Lora 3 ", saopštilo je 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu.
Sudbinu te grupe - 14 zarobljenih pripadnika rezervnog sastava JNA iz Crne Gore - splitski tužioci ispituju od 2007.
Ali do danas nema optužnice.
U Lori su, kako se vjeruje, iz Crne Gore usmrćeni: Dušan Barović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Ranko Vujović, Dragoman Doknić, Dragan Jakovljević, Pavle Popović, Miloš Perunović, Ratko Simović, Neđeljko Janković, Miljan Šušić, Radivoje Petković, Radomir Vulić i Luka Adžić (razmijenjen je avgusta '92. u teškom stanju, godinu kasnije umro je u Nikšiću).
Njihovi posmrtni ostaci su, godinama kasnije, nađeni na različitim lokacijama u Bosni i Hercegovini (BiH). Sahranjeni su u Crnoj Gori. Tijelo Miloša Perunovića do danas nije pronađeno.
Šta je Bojović preživio u Lori?Bojović je zarobljen kao redovan vojnik JNA u proljeće '92 . na teritoriji BiH.
"Zarobili su me pripadnici Hrvatske vojske u Gabeli, blizu Čapljine. Posle par dana su nas odveli u Loru. I šta sam tamo preživio to niko neće. U nekim trenucima je bolja bila smrt, samo da se prekrate muke", priča Bojović.
Ističe da su u Lori u "bloku C" najviše mučeni momci iz "nikšićko-šavničke grupe":
"Luka Adžić iz Nikšića je bio u tom bloku i ispričao mi je sve šta su im radili, a ja sam slušao njihove jauke i muke dvije-tri noći. Dijelila nas je samo pregrada..."
Podsjeća da je Adžić jedini iz te grupe živ izašao iz Lore, putem razmjene u teškom psihofizičkom stanju od, čega je kaže, godinu kasnije umro u Nikšiću.
Bojović za RSE priča da je u Lori nebrojeno puta dobio batine. Premlaćivali su ga, kaže, i bejzbol palicama i mučili strujom:
"Odvedu me u tu prostoriju da bih se navodno javio mojima kući, na telefon. I kreće mučenje. Ja padam u nesvijest od bolova. To je improvizovani telefon, svežu mi žicu za prst, poliju vodom noge i zavrte... užasni bolovi, vjerujte...", prisjeća se Bojović.
On smatra da ljudski um ne može da zamisli kakve su sve načine smišljali da muče i premlaćuju zatvorene u Lori:
"Kupali nas gole hidrantom, iživljavali se, tukli čim i ko stigne, gazili čizmama... imam ožiljke i po licu".
Bojović kaže da se riječima ne može dočarati šta je vidio i preživio u Lori.
"Od dasaka od sanduka za municiju sam kovao mrtvačke sanduke. Ja i zatvorenik Čučak iz okoline Čapljine. Ja sam ih dva napravio...."
Bojović se, kaže, sjeća lica svih koji su ga mučili :
"Mene je najviše tukao upravnik (Tomislav) Duić, ali bih prepoznao sve njih, vjerujte. Prošlo je dosta godina i ljudi se mijenjaju, ali mislim da bih ih prepoznao. I danas mi u san dolaze..."
Smatra da je preživio jer ga je u Lori evidentirao Međunarodni crveni krst.
Dva puta je svjedočio u crnogorskom tužilaštvu o mučenjima zarobljenih u Lori.
Prvo je 2012. dao izjavu tužiteljki Lidiji Vukčević. A potom u februaru 2025. to ponovio u Specijalnom tužilaštvu na poziv tužiteljke Tanje Čolan Deretić.
To saslušanje je, kako je saopštila Akcija za ljudska prava, obavljeno po zamolnici splitskog tužilaštva.
Do danas, kaže Bojović, nema ni optužnice a ne pravosudnog epiloga.
Njemu je teško narušeno zdravlje zbog torture koju je kao redovan vojnik JNA preživio u Lori, ali od države Crne Gore ne prima nikakvu novčanu nadoknadu.
"Živim od krampe i kanala koje kopam, vežem cijevi u vodovodu, eto to radim. Od toga živimo ja i moja porodica. Imam dvoje djece, dva studenta", kaže Bojović.
Šta kažu porodice stradalih u LoriMeđu stradalima iz "nikšićko-šavničke grupe" je i 27- godišnji Nikšićanin Ratko Simović.
Njegova supruga Radmila Simović tridest četiri godine traži istinu i pravdu o suprugu, koji je na ratište pošao kao rezervista JNA.
Za RSE kaže da država decenijama nije pominjala svoje stradale građane, iz "nikšićko-šavničke grupe".
"Moj suprug je otišao na poziv države, koja ne samo da ih nije zaštitila, već ih decenijama nije ni pominjala, nije tražila odgovornost, ni pokretala postupke za ta zlodjela...”
Simović ističe da za stradanje 14 momaka iz "nikšićko -šavničke" grupe do danas nije pokrenuta zvanična istraga:
"Niko nije osuđen ni institucijalno, ni moralno posle 34 godine. Hrvatska kao država Evropske unije (EU), nije priznala da je taj ratni zločin uopšte počinjen."
Simović od države Crne Gore očekuje da se više potrudi i traži od Hrvatske da prizna taj ratni zločin i pokrene sudski postupak .
"Obzirom da se zna ko su, da se pokrene postupak i ako se utvrdi, da ih kažnjeni. I da se konačno zna šta je bilo sa ovim ljudima koji su završili u Lori, kako su završili i kroz šta su prošli".
Porodice stradalih traže veće angažovanje državeZbog stradanja supruga od '98. prima, kaže, porodičnu invalidninu. Objašnjava da na to primanje zakonsko pravo imaju roditelji, supružnici ili djeca stradalih.
"Oni su bili mladi ljudi, malo ih je bilo oženjeno i imalo djecu. Roditelji većine stradaliih više nijesu živi, pa tu invalidninu prima malo ljudi. Ja primam 538 eura", kaže Simović.
Ističe da se taj iznos nije mijenjao dvadeset godina, od 2006.
"Ona je sad nažalost puno manja nego što je bila dok je Crna Gora bila dio Jugoslavije i tako... O naknadi ili obeštićenju države, nikad nijesam razmišljala."
Simović kaže da nije bilo ni obećanja da bi porodice mogle biti obeštećene:
"I ne razmišljam o tome. Uvijek sam željela i tražila od države da ovaj ratni zločin ne ostane bez odgovora. Ako već idemo ka EU i u budućnost na tim vrijednostima, onda ne možemo na lažima i zataškavanjima".
Iako zna da je u toku revizija sporazuma između Crne Gore i Hrvatske o procesuiranju ratnih zločina, Simović kaže da je za nju važno da država traži odgovornost za svoje građane stradale u Lori.
"Ali mislim da od toga neće biti ništa, ja bih željela ali...I smatram da to Crna Gore duguje ne samo porodicama nego i sebi, zbog dostojanstva države, njene časti i istorijske odgovornosti. Da mora stati u odbranu svojih građana i tražiti punu istinu i odgovornost."
Sumnje o stradanju 'barske grupe' u LoriAkcija za ljudska prava je u februaru 2025. saopštila da Specijalno tužilaštvo Crne Gore od 2016. ispituje uvjerenja da su i pripadnici tzv. "barske grupe", prošli kroz Loru.
Pripadnici te grupe su, kako se vjeruje: Safet Barundžija, Dragutin Vujačić, Ilija Moračanin, Slobodan Pejaković, Zoran Radović i Petar Sekulović.
Akcija je navela i da u tom predmetu "nema konkretnih rezultata".
Odgovornost za stradale iz Crne Gori u Lori je u oktobru ove godine zatražio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović.
Smatra neophodnim da pitanje žrtava Lore bude sastavni dio razgovora o otvorenim pitanjima između Crne Gore i Hrvatske.
Dvije države su 2006. sklopile Sporazum o saradnji i gonjenju počinilaca ratnih i zločina protiv čovječnosti i genocida.
Reviziju Sporazuma tražila je Crna Gora u proljeće 2023, nako što je u Skupštini razmatran izvještaj u vezi sa mučenjima i ubistvima civila i ratnih zarobljenika u logoru Lora, posebno djela koji se odnosi na istragu u vezi sa slučajem "Lora 3".
Do revizije je došlo 11. novembra 2025. kroz aneks Sporazuma iz 2006. koji su u Zagrebu potpisali vrhovni državni tužilac Crne Gore Milorad Marković i glavni državni tužilac Hrvatske Ivan Turudić.
Iz crnogorskog Vrhovnog tužilaštva je saopšteno da se aneksom uvodi princip reciprociteta u primjeni Sporazuma koji će se "primjenjivati na sve slučajeve ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida ".
"Lora 1" i "Lora 2"Hrvatsko tužilaštvo je 2002. podiglo prvu optužnicu u predmetu "Lora 1", kojom je optužilo osam hrvatskih vojnih policajaca za ratne zločine mučenja, zlostavljanja i "tjelesnog kažnjavanja sve i do usmrćenja" počinjene nad civilima, mahom srpske nacionalnosti.
Usled takvog postupanja usmrćeni su Gojko Bulović i Nenad Knežević, a osmorici zarobljenika je teško narušeno zdravlje, podaci su Županijskog odvjetništva u Splitu.
U slučaju "Lora 2" to Odvjetništvo je 2008. podiglo optužnicu protiv petorice hrvatskih vojnih policajaca za ratne zločine mučenja, zlostavljanja i "tjelesnog kažnjavanja sve do usmrćenja" nad ratnim zatvorenicima.
Od posljedica su preminuli Bojan Vesović, Dušan Jelić i Vlade Savić a kod 34 zarobljenika je, kako je navedeno, teško oštećeno zdravlje.
Nakon više sudskih postupaka i spajanja dva predmeta poslednje pravosnažne presude donio je Visoki kazneni sud Hrvatske krajem 2022.
Sud je za ratne zločine u slučaju "Lora 1" i "Lora 2" osudio na jedinstvenu kaznu od deset godina zatvora Tomislava Duića, zapovjednika logora Lora.
To je objavila organizacija Documenta iz Zagreba, Centar za suočavanje s prošlošću.
Navode i da je stražar Emilo Bungur osuđen na kaznu od osam godina zatvora.
Prethodno su za te zločine proglašeni krivi i osuđeni: Tonči Vrhić na 10 godina, stražari Ante Gudić i Anđelko Botić na po osam godina, Davor Banić sedam, Miljenko Bajić na četiri i po a Josip Bikić četiri godine.